Božidar Maljković je trener s autoritetom znanja, spartanskom disciplinom, vizijom i povrh svega lider koji je jako puno konstruktivno razmišljao kako bi od talentirane momčadi zajedno s upravom kluba te s bitnim i laiku ne toliko bitnim elementima u košarci, stvorio vrhunsku ekipu. Ekipu koja kad povede 6 razlike uvijek pobjeđuje, sve u svemu, remek djelo svog dotadašnjeg rada, znanja i iskustva.
Bilo je hrabro otići u Split, sportski grad. Morao si pokazati da radiš kako bi te prihvatili. Dali su mi ključeve u ruke, a kad ti daju ključeve u ruke, to te obvezuje. Druge godine se pozlatio taj naš rad, napravili smo jedan ozbiljan klub koji je mogao osvojiti sve što se moglo tada osvojiti i koji je od strane novinara proglašen za najbolju momčad koja je ikada igrala košarku. Uvijek sam bio fer prema tim ljudima, puno su mi pomogli i to su bile četiri najljepše godine u mom životu.
Legendarni Šjor Božo je sa splitskom Jugoplastikom ostvario velike uspjehe, osvojio je tri naslova prvaka Jugoslavije zaredom, jedan kup i dvije titule prvaka Europe u nizu, a najpoznatiji je po svojoj trenerskoj genijalnosti i najveći zagovornik teškog i napornog treninga, koji će kad-tad dati rezultate. Jednom je izjavio kako je jedan od glavnih razloga da je Jugoplastika bila tako uspješna, činjenica da su živjeli kao jedna obitelj.
Ni Real Madrid, ni Barcelona nisu imali bolju organizaciju od Jugoplastike tog vremena. Jedino što sam htio cijelo to vrijeme, to je bio moj lajtmotiv u radu, da od njih napravim gospodu, to znači da kad postignu tri poena, da ne “voze avione” kao neki ranije, da mogu cijelu sezonu odigrati bez tehničke pogreške, što nam je i uspjelo, da nikad nemamo isključenje, da nikad ne kasnimo i ako nosimo odijela, da ih nosimo svi. Na neki način sam odgajao i njih i upravu.
Isto tako je rekao da su bili bolji od konkurencije jer su puno više radili, od uprave do igrača.
Josip Bilić je čovjek koji je dolazio na posao svaki dan u 6:30, a ja sam dolazio u 7:15, dok su u Beogradu spavali do 11 sati, i Partizan i Zvezda. Dakle mi smo puno radili, ali ništa se u životu ne može napraviti bez talenta. To je bila jedna strahovito talentirana ekipa, momci koji su kod Krešimira Ćosića i Slavka Trninića uzeli osnove i navike rada, a ja sam to nastavio uz pomoć profesora Nikolića, kojeg su oni zavolili i prihvatili. Bili smo ekipa koja je šutila i radila i uvijek se korektno ponašala.
Božo je od igrača Jugoplastike stvorio prave komandose, koji su živjeli za košarku.
To je bilo 12 ljudi, 12 komandosa, koji su isto mislili, ništa im nije bilo teško raditi, a mi smo najviše radili, možda čak i na svijetu. To su rekli ljudi van kluba, a ne ja, razni treneri gledajući moje treninge, čak i ljudi iz nogometa, Ivica Osim je bio oduševljen kako mi treniramo. Uspio sam s njima doći na stupanj, da kada su odlazili kući razmišljaju o košarci, da su noću sanjali košarku, da su u 4 ujutro kad ih probudiš znali sve kombinacije protiv koga igramo. Htio sam od njih napraviti natjecatelje, kojima će svaka lopta biti vrijedna, a kada shvate kako je svaka lopta vrijedna, to je vrh sporta. Išli su tako daleko, da je profesor kada ih je gledao kako igraju 5 na 5 rekao da mu se čini da su na parketu još barem dva igrača, te je rekao kako takvu ekipu nije nikad gledao.
Maljković je također ispričao kako je Toni Kukoč zahvaljujući nevjerojatnom talentu i napornom radu postao igrač koji je bio nezaustavljiv za protivnike.
Talent koji je Toni Kukoč posjedovao je dar od Boga. Toni je jedini čovjek na svijetu koji može stajati u krugu te sa samo jednim driblingom doći do koša i zakucati loptu. Mi smo eksplodirali kada je on postao atletski superioran i jak, tada je bila milina rada.
Legenda hrvatske košarke, Dino Rađa je rekao kako je kod Maljkovića uvijek vrijedila ona: “Rad, rad i samo rad.”
Otac mi je govorio: Sve dok se ne uznojiš kod ručnog zgloba, nema dobrog rada, a ta moja Jugoplastika se znojila svaki trening, radili su tako da Aca i Ranko nisu mogli vjerovati čemu svjedoče. Oni su bez ikakvih problema mogli igrati dvije utakmice zaredom. Daj im da presvuku dres i pusti ih igrati dvije utakmice. Nije bilo slobodnog dana, trčali su i nedjeljom. Najbolji u radu je bio Duško Ivanović, takav mazohist se ne rađa. Ne možete smisliti tako jak trening, a da on potom ne ostane još 10-15 dodatnih minuta. Ne možeš postati veliki šuter, a da nisi spreman raditi izvan treninga. Nitko nije postao veliki šuter, a da nije sam radio izvan terena.
Rekao je kako uspjeh u životu treba sanjati.
Uspjeh u životu moraš sanjati. To je put u koji treba uložiti mnogo sati, željeti to cijelim bićem jer kada istinski nešto želite, radite, makar i griješili – to se događa. Kada se popnete na vrh, osjetite veliku slobodu, kao da letite. Znao sam da ne možete napraviti ništa veliko ako nemate hrabrosti, a imali smo je i ja i igrači. Natjerao sam ih da poštuju vrijednost svake izgubljene lopte, svakog lošeg poteza. Prekidao sam svaku akciju kad su pogriješili. Bili smo momčad s religioznom predanošću igri. Imali smo preko sto uigranih akcija, a mijenjao sam sastav tima do formiranja 12 komandosa.