Trebala je to biti sezona afirmacije u regiji, sezona iskustva u Europi, sezona povijesnog značenja za Emila Tedeschija i vodstvo košarkaškog kluba Cedevita.
Priča je započeta veoma ozbiljno, klupu je preuzeo jedan od najpriznatijih europskih stručnjaka, Božo Maljković. U domovinu su se vratili reprezentativci Lukša Andrić i Marko Tomas, pridodan je i mladi reprezentativac Luka Babić. Od prošle sezone ostali su Miro Bilan i Marko Car, dodano je europsko iskustvo s Vladom Ilievskim, Mickaelom Gelabaleom, Marquesom Greenom, Predragom Šupuom, vraćen je i Bracey Wright. Po različitim mišljenjima, momčad daleko jača od ostatka u regiji, momčad koja je mogla i morala više i u Europi.
No na kraju priča završava s puno uloženo – malo vraćeno. Možda je malo zlonamjerno u ovim trenucima prozivati lošu sezonu Vitamina s obzirom da teoretski, još uvijek mogu uhvatiti Euroligu, osvojiti naslov državnog prvaka i povratiti sav uloženi novac. Međutim, očito je da Cedeviti nedostaje onaj X-Factor koji će donijeti mirnoću u završnici, koji će smiriti nerazumne, vodeće ljude, koji traže probleme na krivim mjestima.
Dojmova smo da se u Cedeviti bore protiv svih vjetrenjača, da se u Hrvatskoj svi silno vesele njihovom neuspjehu, da ljubitelji hrvatske košarke navijaju protiv njih, ma tko god stajao na drugoj strani. Da li je doista problem u većini ili u toj sitnoj manjini koja traži sitni uteg da bi toliko traženi faktor konačno prevagnuo na njihovu stranu.
Potez Mateja Mamića nakon kupa je jedan veliki pokazatelj kako u Cedeviti mnoge stvari nisu na svom mjestu. Slamku spasa loše sezone, krivih poteza, nerazumljivih odlazaka i dolazaka su tražili u osvajanju nebitnog trofeja u ovom trenutku, koliko god to ružno zvučalo jer Kup Krešimira Ćosića zbog Danka Radića ne donosi ništa osim prestiža. Nije Cedeviti u tom trenu bilo važno obrisati prašinu iz vitrine trofeja, već donijeti mir u kući za završnicu puno važnijeg natjecanja.
Zato je vapaj Mamića djelovalo toliko negativnije, jer gledajući vječitog nemoćnog borca koji gubi nije bilo lijepo. Matej Mamić je veliki znalac, veliki borac i nije sporno da će pronaći snage i energije da se izvuče iz te situacije, no isto tako iznenađuje da uz svu svoje životno i košarkaško iskustvo u takvoj utakmici traži alibi u suđenju, a ne u svom jatu, a možda je problem i u tome što je Mamić sudjelovao u sastavljanju ove momčadi na koju je potrošeno brdo novaca, rezultata nema, a nervoza raste.
Da zaključimo kup priču. Cedevita je izgubila, zahvaljujući svojim greškama, Ciboni pobjeda nije poklonjena i zato je taj udarac bio još bolniji, drugi šamar Petroviću od njegove Cibone.
Gdje je problem? Zašto sustav ne funkcionira? Vjerojatno se pitaju mnogi, pa i ljudi u Cedeviti. Činjenica je jedna, u Cedeviti zahvaljujući financijskoj potpori Atlantic Grupe, žele preskočiti niz stepenica. Ne, ne može se naučiti pobjeđivati, dok se ne nauči gubiti. Pitajte slavljenika Jordana, on je čekao 7 godina, a Cedevita bi htjela u 7 godina postati prvakom Eurolige.
Tko vječito radi korake?
Tko je odgovoran za uloženi novac u Greena? Zašto i kako se klub rješava Marka Cara, povremenog hrvatskog reprezentativca? Zašto klub dozvoljava Marku Tomasu slavljenje oslobođenja generala i pritom zataškavati sve to s zdravstvenim problemima kao neigranje? Time se dozvoljava uvođenje nemira u momčad, a s druge strane staviti Lukšu Andrića u drugu momčad jer nije zadovoljio očekivanja od početka sezone? Tko je kriv, tko odgovara, zašto je to tako? A to nije sve.
Kako to da je momčad napustilo ni više ni manje nego 13 igrača, odnosno zamijenilo njih 12, te se uz to promijenilo trenera još prije prve polovice sezone?
A plan, a sustav, a vizija?
Nitko ne osporava košarkaški entuzijazam u Cedeviti, ne samo da ga osporava, već bi ga svi mi morali poduprijeti. Problem je u tome što su oni sami sebi postavili cilj na osmoj stepenici, a da nisu još stali na drugu, pa je i razočaranje među pratiteljima veće jer smo svi mi naivno vjerovali da će poletjeti do osme, uzeti najmanje dva trofeja, potvrditi nastup u Euroligi, afirmirati Luku Babića, vratiti među žive Marka Tomasa, razvijati Jusufa Nurkića.
Je li kriv trener? Mnogi smatraju Božu osobom kojeg je preteklo vrijeme, međutim tko god radio s njim, tko god ga slušao,gledao i vidio, zna da tome nije tako. Božo je itekako aktivan, ono zna u kojem vremenu radi, kod njega se ne slušaju izjave kako se igrala košarka prije 20 godina, on igra i razvija modernu košarku, s puno discipline, taktike, mudrosti. Njegove riječi imaju težinu, zna što izgovora i gdje je problem. Samo ga mnogi ne žele slušati. Ni u Cedeviti, ni u Sloveniji.
Problem nije ni u Aci Petroviću, jer od prvog trenera EuroKupa, do spasitelja BIH se preko noći ne postaje mutav. Petrović je dobar trener i Aco je možda kao glava te polumrtve ribe prvi na tapeti za rezanje. No, moramo imati na umu, da to nije momčad Ace Petrovića, bez obzira da ima nekoliko svojih igrača, da je Aco ušao u vrijeme kada je već bila voda u grlima i kada nije bilo sve tako lijepo idilično, nego zimsko, ledeno.
Što se očekivalo od Petrovića? Da će upisati 11-0 u ABA ligi, osvojiti kup i riješiti sve probleme koji se vuku već godinama?
Ne, gospodo nije problem u suđenju, ne, nije problem u treneru. Nije problem ni u organizaciji, ni u medijskom pristupu jer je to za naše okvire sve na visokom nivou. Problem je u sustavu i razmišljanju kojeg Cedevita sama sebi nameće. Okosnica momčad se iz godine u godinu mijenja, mladi igrači su zapostavljeni. Međutim iz njihovog kuta gledanja, za mnoge je probleme kriv grad Zagreb, HKS ili trener.
Trebala je ovo biti povijesna godina za Cedevitu, a nije. No mogla bi biti, ako se pametno iskoristiti i bude to godina sazrijevanja, godina pametnog iskustva s kojim će stupiti na drugu, pa polako na treću stepenicu.
Za kraj.
“Moras malo puzati da bi znao hodati
A kad je stvarnost sve
Izlazi, digni se, digni glavu…”
“Tada ćeš Matej moći zaplakati od sreće, da te nitko ne vidi – ne daj se,…” u stihovima Parnog Valjka