Novi sugovornik našeg portala je Davor Rimac!
Davor je sin ponajbolje košarkašice u povijesti Jugoslavije, Ružice Meglaj-Rimac, i bivšeg igrača Lokomotive, reprezentativca Jugoslavije, a kasnije i uspješnog trenera, Matana Rimca. Naravno, Davor je i brat našeg proslavljenog košarkaša, Slavena Rimca.
Obitelj Rimac je jedna od najvećih košarkaških obitelji u Hrvatskoj, a trofejnu kolekciju popunio je i naš današnji gost koji će ove jeseni napuniti 50 godina.
I dan danas, Davor Rimac je jedini Hrvat s naslovom NCAA lige!
Ipak, Davor nam je rekao kako je mama bila ‘najjača od svih njih’, a manje poznata činjenica je da je Ružičina sestra Kornelija također igrala za košarkašku reprezentaciju Jugoslavije, dok je njen brat Božidar bio reprezentativac u gimnastici.
Davor danas radi u Istanbulu u IT sektoru u jednoj od najelitnijih europskih škola, a zajedno s nama, u razgovoru koji je trajao preko 90 minuta, prisjetio se najzanimljivijih priča iz svog života i karijere.
Davore pozdrav!
Krenuti ćemo kronološki, kako i kada je krenuo vaš košarkaški put?
„U petom-šestom razredu osnovne škole smo počeli organiziranije trenirati, trener nam je bio Putrec. Tu se okupilo nas nekoliko školaraca iz iste generacije, nastavili smo u KK Dubrava gdje je trener bio Mravac. Kao kadet sam igrao i za juniore, a sa 16 godina sam već trenirao sa seniorima gdje su bili Krunić, Gnjidić, Papić – svi koji su poslije bili okosnica Benstona.
Osvojili smo juniorsko prvenstvo Hrvatske. Pobijedili smo Cibonu, mislim da je to bilo ’69. godište, završnica je igrana u Karlovcu. Trener je bio Medvedec, a igrali su Maloča, Malenica, Lončar, Krunić…“
Uslijedio je prelazak u Cibonu?
„Moj otac je igrao u Lokomotivi, jednu godinu je bio i trener prije nego je otišao u Kvarner te je ostao u dobrim odnosima s čelnicima kluba. Tu smo dogovorili da ću ja igrati za Cibonu, ali sam te godine ipak odlučio otići u Švicarsku gdje je tata radio kao trener.“
Od devete godine paralelno, i vrlo uspješno, ste igrali košarku i tenis?
„Da, ozbiljno sam igrao, u muškom dijelu su tada bili Ivanišević, Tonejc, Hiršzon, a u ženskom Monika Seleš. U Švicarskoj sam svaki dan trenirao tenis paralelno sa seniorskom košarkaškom momčadi Lausanne koju je tada vodio moj otac. Jedno vrijeme je s nama bio i tenisač Igor Šarić kojeg smo poznavali s Trešnjevke, sjećam se da je živio s nama 2-3 tjedna, pripremao se za jedan turniru Švicarskoj.“
“U Americi je bilo lakše paralelno igrati tenis i košarku”
U SAD ste otišli nakon te godine, odnosno nakon trećeg razreda srednje škole?
„Da, ali već ranije sam odlazio u Ameriku gdje sam išao na ljetne kampove. Imali smo tri treninga dnevno i od prvog dana sam igrao s igračima koji su poslije odveli Arkansas na prvi Final Four iz tog razdoblja 90-ih. Tu su bili Todd Day, Oliver Miller, Lee Mayberry… Svi su oni poslije postali NBA igrači. Tada su, naravno, tek došli na faks, ja sam bio dvije godine mlađi.”
“Odmah mi se dopalo kako sve to izgleda, kako se igra. Nakon što sam se vratio kući u dogovoru s obitelji sam odlučio da ću pokušati otići na godinu dana da naučim jezik i da paralelno igram oba sporta što je bilo puno lakše nego u Hrvatskoj. Košarku sam igrao od rujna do veljače, a tenis od veljače do kraja svibnja.“
Je li tada postojala mogućnost da ostanete u Hrvatskoj?
„Nakon prve godine, kada sam se vratio, postojala je ta opcija da ostanem i igram za Cibonu kod trenera Šakote. Ali, u MIOC-u mi nisu htjeli priznati tu godinu u Americi i praktički bi trebao ponavljati razred, a za to nisam imao volje.
Kako su krenule pripreme sa Cibonom bio sam 11.-12. igrač, nisam bio siguran hoću li dobiti priliku. Znao sam da ću lakše završiti školu u Americi tako da sam se ipak odlučio vratiti tamo.
Inače, na kraju te sezone u Ciboni se povrijedilo jako puno igrača. Sjećam se da je iz juniora tada došao Veljko Mršić i te je godine dobio šansu. Ne kažem da bih ja bio lošiji ili bolji od nekoga, ali sigurno bih dobio šansu u Ciboni. Ali, karijera je na kraju otišla u drugom smjeru.“
Tada ste trebali biti i dijelom reprezentativne selekcije?
„Da, došao sam u Hrvatsku , otišao na more, trenirao na Gripama. No, u jednom trenutku dolazim doma s temperaturom 40 i morao sam propustiti cijele pripreme radi upale pluća.“
“Dobio sam ponude od USC, Kansas, Oklahoma State, Kansas State, Northwestern…”
Ključna je bila četvrta godina srednje škole u Arkansasu, proglašeni ste najboljim srednjoškolskim igračem u cijeloj saveznoj državi?
„Da, istina. Kako sam odradio pripreme sa Cibonom bio sam u jako dobroj formi te sam proglašen ‘Gatorade Player of the Year’. Dobio sam ponude od raznih sveučilišta, USC, Kansas, Oklahoma State, Kansas State, Northwestern…
Na kraju sam odabrao sveučilište Arkansas koje je bilo udaljenu jednu ulicu od moje srednje škole i nisam htio odlaziti negdje drugdje.“
To vam je bila i posljednja godina teniske karijere, nakon toga ste se posvetili isključivo košarci?
„Da, nakon srednje škole sam igrao samo košarku. Te dvije godine, u trećem i četvrtom razredu srednje škole, bio sam drugi ili treći igrač. U našoj konferenciji je tada bio moj prijatelj Dinko Gudelj iz Karlovca koji je bio godinu stariji i tamo završio zadnju godinu školovanja. Dinko i ja smo igrali finala, pobjeđivao me još i kad smo bili klinci u Hrvatskoj. Godinu poslije osvojio sam to prvenstvo, bio sam vodeći u natjecanju srednjih škola u tenisu.“
Kolike su bile zasluge rada, a koliko talenta?
„Ja sam jedan od onih kojima je moralo biti loše nakon treninga, pogotovo u košarci. Barem u jednoj vježbi bih morao biti prvi. Na primjer, trčali bi u Zagrebu 10 x 100 metara, Miljković i Milačić bi prva četiri puta bili ispred mene, ali osmi, deveti, deseti sprint sam morao dobiti, pa makar umro taj trening. Tako da, uz neki talent koji smo dobili od roditelja, bilo je i puno rada. Teniski treninzi također nisu nimalo laki, prvenstveno jer ima puno sprintova.
Mislim da je odgovor pola-pola, jedno bez drugoga ne ide. Samo s radom možeš doći do neke razine, ali treba imati i talenta…“
Jedna od zanimljivosti je da u srednjoškolskoj košarci nema ograničenja vremena napada?
„Da, neke ekipe bi znale držati loptu i po tri minute, dobiti skok u napadu i ponovno držati loptu. Rezultat bi bio 18:17.“
“Mirko Novosel je htio da ostanem u Ciboni”
Prije odlaska na sveučilište, na kraju srednje škole, malo tko zna da ste odigrali jednu utakmicu za Cibonu.
„Da, nakon srednje sam potpisao ugovor, odnosno stipendiju. Igrao sam tada za juniore Cibone, bili smo prvaci Jugoslavije. Igralo se u Vinkovcima, sjećam se da sam došao direktno s aerodroma – jedan trening i prvenstvo.
Osvojili smo, pobijedili Zvezdu u finalu. Bilo je čak nekih primjedbi da ja ne smijem igrati jer sam, kao, već nečiji igrač. Na kraju se ispostavilo da je sve bilo u redu jer sam tek potpisao pristup za prvu godinu fakulteta.
Nakon tog prvenstva Jugoslavije s juniorima Mirko Novosel je htio da ostanem u Zagrebu. Rekao mi je da ne idem na koledž, da ostanem u Ciboni, ali ja sam tada već bio odlučio. Bio je stvarno zainteresiran, da je ranije postojao neki kontakt možda bih i razmislio o toj ponudi, ali ovako sam već bio igrač Arkansasa.“
Kako su tada gledali na vas, konkretno, kao na europskog igrača na američkom sveučilištu?
„Ja sam imao tu sreću da sam bio dijelom te obitelji već dvije godine. Meni je trener otvoreno poslije rekao da u trećem srednje nisam bio dovoljno dobar da bih dobio stipendiju, ali sam četvrtu godinu odigrao odlično. Mogao sam trčati, skakati, igrati obranu po cijelom terenu, nije mi bio problem uklopiti se. Trener je rekao ‘Nisam vas potpisao da mi sjedite na klupi. Tko god na treningu pokaže da može igrati, ja ću ga staviti u igru.‘ Nitko nije mislio da će sjediti na klupi, svi su bili spremni.
Prošao sam tu američku školu i lakše sam se uklopio. Također, tamo je tada bilo jako važno pobijediti, poraz je bio kao tragedija.“
Možete li se prisjetiti te vaše nevjerojatne navijačke baze, čitali smo o njoj prije našeg intervjua.
„Ta naša navijačka baza je bila nevjerojatna. Primjerice, kada sam bio na potpuno drugom kraju države u prodavaonici vikali su ‘Davor, Davor!‘, mislim strašno. Druge godine kada sam došao u Zagreb imali smo neku turneju i očekuješ da te nitko ne zna. Došli smo u motel u Chicagu i čovjek na recepciji me pita ‘Jesi ti igrao Final Four?‘ To stvarno nisam očekivao. Imali smo dvoranu od 10 000 ljudi koja je non-stop bila puna.“
Tada je Bud Walton iz jedne od najbogatijih obitelji u Americi (osnivači Walmarta) donirao sredstva za novu dvoranu od 25 000 mjesta. Imate kakve anegdote od tog događaja?
„Prvi trening u sezoni se naziva Midnight Madness. 15. listopada, točno u ponoć, timovima je dopušteno započeti s ekipnim treninzima. Na taj prvi trening dolazilo bi i po 20 000 ljudi jer nisu svi mogli dolaziti na utakmice – na listi čekanja za godišnju ulaznicu bilo je 5-6 tisuća ljudi. Svatko je donio hranu za siromašne i one kojima je potreba pomoć. Sjećam se otvaranja dvorane i utakmice protiv Missourija koju smo dobili 50 razlike, a oni te sezone više nisu izgubili ni jednu utakmicu do Elite Eight. Baš čudesna utakmica, ne mogu vjerovati da se tako nešto dogodilo, sjećam se da smo svi pogodili po dvije-tri trice.“
Gajili ste taj stil s puno trica?
„Mi smo igrali slično kao Kentucky Ricka Pitina – igraš obranu i šutiraš da ti pred kraj utakmice, kad ih izmoriš, protivnici daju loptu u ruke. Dosta utakmica je tako završavalo. Igrali smo u širokoj rotaciji mijenjali bi najmanje 10 igrača kroz utakmicu. Svatko od nas je mogao zabiti tricu osim Williamsona koji je završio u NBA. To je bilo jedno od naših jačih oružja.“
“Za Granta Hilla se odmah vidjelo da se radi o vanserijskom igraču”
Prije nego se dotaknemo te slavne sezone 93/94 kada ste postali prvi, i još uvijek jedini Hrvat s NCAA titulom, kakvi su bili početci na sveučilištu?
„U prve dvije sezone na sveučilištu nisam igrao dobro. Razlog neigranja na prvoj godini sveučilišta je dosta zanimljiv. Naime, kako sam prvu godinu dolaska u SAD živio s trenerom Arkansasa, Nolanom Richardsonom, sveučilište UNLV se bunio kod NCAA jer je njima bilo zabranjeno stipendiranje jednog igrača koji je također živio s jednim od pomoćnih trenera.
Kako je on to napravio u zadnjoj godini srednje škole, njihov slučaj je bio drugačiji – ja sam upravo iz tog razloga zadnju godinu živio s prijateljem iz srednjoškolske ekipe. Naravno, kako to biva čak i u Americi, NCAA je trebalo do veljače 1991. godine da presude smijem li igrati ili ne, ali onda je bilo prekasno i izgubio bi skoro cijelu igračku godinu.
U NCAA postoji opcija da je jednu godinu trenira i putuje s ekipom bez da se izgubi natjecateljska godina, pa sam tu opciju i iskoristio. Nažalost, to ljeto sam se povrijedio i sljedeće dvije godine sam tražio svoje mjesto u ekipi.”
“Nakon te prve godine faksa sam sa Slavenom igrao 5 na 5 vani na betonu i upalile su mi se tetive u koljenu – tri mjeseca nisam mogao hodati. Totalno sam pao u formi, bio sam 10./11. igrač, nisam mogao ni 100% trenirati. Tako da sam u ljeto prije sezone 93/94 ostao u Arkansasu i trenirao svaki dan da se vratim u formu u kojoj sam bio kad sam došao iz srednje škole. Vratio sam i trenerovo povjerenje te sam 12 utakmica te sezone počeo u petorci.“
Stigli smo i do šampionske sezone 93/94. Opišite nam malo kako je izgledala ta godina.
„Za sezonu 93/94 kao ekipa bili smo posloženi od sezone ranije kada smo ispali od Sjeverne Karoline na jednu-dvije lopte. Odmah smo znali da imamo šanse sljedeće godine, drugi dan smo bili u dvorani i igrali 5 na 5, kao da nema pauze. To je bilo u sezoni 92/93. Trener je imao filozofiju ‘Ako mi možeš dati sedam minuta na terenu, odlično, zamijenit ću te s nekim drugim. Mora se igrati presing svih 40 minuta’. Igrali smo ili presing preko cijelog terena ili zonski presing i zbog toga smo dobivali, funkcioniralo je – čak i u finalu protiv Dukea koji je imao Granta Hilla i Coach K-a. Poveli su 10 razlike na početku drugog poluvremena, ali smo uspjeli to odmah stići, na kraju Thurman zabije tricu ni iz čega za +3, Duke nije iskoristio svoj napad i to je bilo to.“
Veliko finale NCAA lige: Arkansas Davora Rimca pobijedio je Duke predvođen Grantom Hillom
Spomenuli ste Coach K-a, on je već tada bio trener Dukea, sjećate li se neke anegdote?
„Kad sam sreo Coach K-a ja sam ga pitao ‘Sjećate li se Vi mene? Bio sam na Univezijadi kada ste vi tamo bili sa svojom ekipom, pokazivali ste nam akcije’, ali naravno da se nije sjećao – mi smo bili kao neka demo ekipa.
Nama u tom finalu nitko nije davao šanse, svi su govorili ‘pametniji tim će pobijediti’ i time automatski mislili na Duke. Na kraju utakmice, dok smo čekali bus zajedno s novinarima, McDaniel je uzeo plakat i na njemu napisao ‘Mislite li sada da smo pametni?’, ali je iz zezancije svaku riječ napisao krivo.“
U finalu ste igrali i protiv legendarnog Granta Hilla, kakav je on dojam ostavio na vas?
„Za Granta Hilla se odmah vidjelo da se radi o vanserijskom igraču, imao je odličan osjećaj za koš, nikada nije srljao. Mi smo ga dosta pritiskali, na početku utakmice ga je čuvao Ken Bailey, igrač koji nikada do te utakmice nije bio u petorci i sigurno mu je malo poremetio ritam. Hill nas nije mogao sam izdominirati, uvijek je morao napraviti nešto uz pomoć suigrača, solo akcije mu nisu prolazile. Zabio je on na kraju nekoliko bitnih koševa, ali na kraju je pobijedila naša timska košarka.“
Ostali poznati igrači protiv kojih ste igrali?
„Igrao sam i protiv Pennya Hardawaya koji je igrao za Memphis State, igrali smo protiv Georgetwona za koji je igrao Allen Iverson, za LSU je igrao Shaquille O’Neal… impresivna imena. Iverson je bio čudo, ne dodiruje pod dok se kreće, kao da je na klizaljkama. U polufinalu drugog Final Four-a smo igrali protiv Jerrya Stackhousea i Rasheeda Wallacea (North Carolina), a u Alabami smo igrali protiv Roberta Horrya i Latrella Sprewella.“
Kakav je bio Rasheed Wallace, je li i na sveučilištu ulazio u sukobe sa sucima?
„Ja mislim da nije, još je bio dobar na North Carolini. Nisam toliko ni pratio ostale timove. Nije tada bilo interneta, sve se moglo pronaći samo u novinama. Znam da su bili jako razočarani kada su izgubili od nas, čak su se obećali i vratiti sljedeće godine jer su očekivali finale, ali na kraju su i on i Stackhouse otišli u NBA. Oni su se zbilja i htjeli vratiti, ali karijera je karijera.“
I Kentucky ste pobijedili dva puta?
„U tri godine nisu izgubili kod kuće – osim dva puta protiv Arkansasa!“
Nakon te šampionske sezone skoro ste ponovili taj uspjeh, ali je sljedeće sezone u velikom finalu bolja bila momčad UCLA.
“Nakon što smo postali prvaci svi su nas imali ‘na nišanu’. Znači, svaka utakmica je doslovno finale Final Four-a. Za protivnika, naravno.
Nismo imali vremena za opuštanje, što je natjecateljski gledano bilo dobro za nas. Pošto smo vratili skoro cijelu ekipu nazad i dalje smo bili favoriti. Taj status smo na kraju i opravdali jer smo došli do finala sezone 94/95 koje se igralo u Seattleu.
Put do finala je bio dosta trnovit jer smo u prvom kolu NCAA turnira jedva dobili ekipu Texas Southerna koju smo sezonu ranije kod kuće dobili sa 66 poena razlike, a sada su nam imali šut za pobjedu!
Nakon toga, već smo izgubili utakmicu protiv Syracusea, samo su trebali zadržati loptu do kraja, ali njihov igrač zove timeout na kojeg više nisu imali pravo i mi smo izjednačili u zadnjim sekundama iz slobodnih bacanja. Pobijedili smo ih u produžetku, kao i Memphis u sljedećoj rundi.”
Finale 94/95: UCLA VS. Arkansas
“U finalu igramo protiv UCLA i ako da nam se sve vratilo. Tyus Edney, ponajbolji igrač UCLA, se povrijedio i nije mogao igrati, ali je njegova zamjena, Vameron Dollar, uspio ukrotiti naš presing. Za UCLA su još igrali Toby Bailey, George Zidek iz Češke te braća O’Bannon koja su igrala fantastično, nismo imali odgovor na njih.
Trener nam je kasnije priznao i da su ga novinari prije utakmice psihički iscrpili jer su imali jako puno pitanja o njegovoj preminuloj kćerki koja je bila jedan od glavnih razloga zašto je Tulsu zamjenio Arkansasom, školom koja je mogla biti dovoljno velika za ovakav uspjeh.
To je sve utjecalo na poraz, ali sve u svemu, dva finala u dvije uzastopne godine uz jedno osvajanje NCAA prstena je ogroman uspjeh za koledž kao što je Akansas i za sve nas koji smo bili dio toga. Do danas je to za školu još uvijek jedino osvojeno NCAA prvenstvo u muškoj košarci.”
Kakav je bio sudački kriterij?
„Nisam zapamtio ni jednog suca, a u Hrvatskoj ih znam sve. To isto nešto govori.“
“Kada sam osvojio NCAA, nisu me pozvali ni u B reprezentaciju”
Unatoč uspjesima izostao je reprezentativni poziv?
„Kada sam osvojio NCAA, znači u ljeto 1994. godine, nisu me pozvali ni u B reprezentaciju Hrvatske. Neki koji su bili pozvani su, objektivno, bili iza mene, ali nema veze. Mogli su me pozvati kao prekobrojnog, pa me poslije maknuti. Imao sam osjećaj da pripadam, pa makar u B reprezentaciju. Nisam bio presretan s time.“
Jesu li postojale opcije za izlazak na NBA Draft?
„Nije bilo nikakvih kontakata. Imao sam nesreću da sam taman prije početka NCAA turnira 1995. godine dobio bubrežni kamenac i morao sam provesti 10 dana u bolnici. Dok sam se oporavio, turnir je bio u završnoj fazi, igrao sam na intervale, ispao sam iz forme, ležao sam pod morfijem, imao dvije operacije bubrega… Nije bilo lijepo.
Htio sam se vratiti u Hrvatsku i igrati u ligi s bratom.“
Povratak kući nakon sedam dugih godina?
„Da, prvo sam u Ameriku otišao na godinu, pa dvije godine, a na kraju se produžilo na sedam godina. Naša mama je uvijek htjela da svi budemo zajedno, što se nažalost nikada nije ostvarilo.
Tata je bio u Švicarskoj, Slaven u Ciboni s kojom je često putovao. Htio sam provesti jedno vrijeme u Zagreb, ali ona se, nažalost, razboljela te prve godine nakon mog povratka. Umrla je 1996., to mi je bio ogroman šok. Osjećao sam da sam toliko toga propustio jer sam bio udaljen od kuće 10 mjeseci u komadu, stvarno puno. Situacija je takva kakva je, ne može se na to utjecati.“
Igrali ste i za KK Zagreb?
„Što se Zagreba tiče, prvih godina su tu bili Milačić, Sesar Zadravec Anzulović, a trener je bio Pepsi. Dobili smo Žalgiris u Sapporto Kupu, dobivali smo i jače ekipe u ligi, uključujući i Cibonu.
Milačić mi je ostao u sjećanju nakon pobjede protiv Cibone, plakao je i grlio me; ja sam ga upitao ‘Jesi dobro, što ti je?’, a on je odgovorio ‘Nikada ih nismo dobili, prvi put smo ih dobili!’
Dobivali smo mi i Zadar koji je imao Rađu, Cibonu smo izbacili u polufinalu kupa.“
U tom razdoblju ste igrali protiv Slavena?
„Da, Slaven i ja smo u razdoblju od 1995. do 1998. igrali jedan protiv drugoga.“
Kako je u to vrijeme Zagreb stajao gledajući s financijske strane?
„Financijski nije bilo dobro, ali je zato škvadra bila odlična. Znalo se tko šta radi, tko je prvi, tko je drugi i to je to. To je bilo najbitnije.“
“Kada je mama umrla, ja sam godinu dana bio u stanju šoka”
Jesu li u to vrijeme dolazile ponude iz inozemstva?
„Nisu. Kada je mama umrla, ja sam godinu dana bio u stanju šoka. Život ide dalje, a ja sam predugo ostao u svemu tome, možda sam trebao otići kod tate u Švicarsku. S obzirom da sam kao 16-godišnjak igrao tamo imao bi status domaćeg igrača. To je možda bila jedina greška.“
Nije bilo ni ponuda iz Cibone?
„Iskreno, kada sam došao nazad iz Amerike i kada je moja mama pitala jesi li zainteresirani za mene, Božo Miličević je rekao kako imaju takvih igrača koliko god žele. Nije bilo nikakvog kontakta, a nakon toga ne bi otišao čak i da su me zvali.“
Malotko zna da ste poslije NCAA osvajali prvenstvo i kup u Švicarskoj, i to dvaput.
„2000. sam otišao u Lausanne, tamo sam igrao godinu dana. Nakon toga sam prešao u Lugano i te sezone smo osvojili prvenstvo i kup, a igrali smo i Sapporto Kup.
U klubu su tražili domaće igrače kako bi ostalo mjesta za kvalitetna strana pojačanja, a ja sam bio, kako sam već rekao, domaći igrač. Tu je ugovor bio dobar, Damir Tvrdić je tada isto igrao za Lugano. Otišao sam na pola druge godine ugovora zbog nekih problema u klubu.“
“U Švicarskoj sam imao odličnu statistiku”
Uspjeh iz Lugana ponovili ste u Ženevi?
„Nakon što sam napustio Lugano potpisao sam za Geneva Devils. Osvojili smo prvi trofej za Ženevu ikad. Na kraju smo osvojili kup i liga-kup.“
Kakva je košarka u Švicarskoj? Koliko je bila praćena u to vrijeme?
„Tamo ima dosta zaljubljenika u košarku. Razina same košarke je nešto niža, u rangu francuske 1B lige. U Švicarskoj sam imao odličnu statistiku, bio sam takozvani ‘vodeći domaći igrač’ jer se statistika pratila posebno za strane i posebno za domaće igrače. Inače, stranci koji su dolazili u Švicarsku su uvijek bili jaki, možda ne u naponu snage, ali dosta dobri igrači, jaki individualci. Prvak je na kraju bila ekipa sa jačom bazom domaćih igrača.“
Davor se prisjetio i jedne anegdote iz Ženeve…
„Znam da je jedan od naših sponzora u Ženevi bio menadžer Media Marta. Rekao mi je da će mi, ako osvojimo trofej, dati 50% popusta na monitor.
Naravno da sam u drugom poluvremenu iznudio tri faula u napadu i presjekao neke lopte. Trener mi je poslije utakmice rekao ‘dobio si utakmicu obranom’, ali oni ne znaju da sam dobio monitor s 50% popusta ha-ha!“
Igračku karijeru Davor je završio u Hermesu.
„Vratio sam se u Zagreb, Hermes je nudio dobre uvjete. Na kraju sam zbog preskakanja srca napustio klub u drugoj polovici sezone.
Otišao sam opet u Švicarsku, ali nakon jedne utakmice je opet počelo preskakati, a čim nisi na 100% ne možeš igrati na visokom nivou. Jednostavno je bolje ne igrati.“
Niste se vidjeli u košarci nakon igračke karijere?
„Ne znam, nisam se vidio u ulozi trenera, možda eventualno u radu s mladim igračima, ali znam da tu nema kvalitetne budućnosti u Hrvatskoj. Kako sam završio informatiku na faksu uvijek su mi govorili da se mogu vratiti u Arkansas i dobiti neki posao.
Kada sam završio s košarkom išao sam na dodatne tečajeve da nadopunim rupu u znanju u 10 godina; 10 godina je puno u tehnologiji. Najprije sam radio multimediju za jednu firmu, održavao sam im i servere. Kad se javiš na drugi natječaj i imaš neko iskustvo, diplomu, puno je lakše naći posao.“
“Slaven i ja smo se dogovorili da ćemo zajedno igrati u koala ligi”
Igrate li rekreativno više tenis ili košarku?
„Rekreativno je lakše igrati tenis nego košarku. Za košarku moraš biti donekle normalne kilaže zbog zglobova, ima puno kontakta, dolazi do više povreda. Na primjer, pukao mi je meniskus dok sam igrao KOALA ligu.“
Možete se malo prisjetit te KOALA lige?
„U finalu smo nažalost izgubili, ja sam nakon toga otišao u Istanbul. Isti taj tim je još dva puta osvojio KOALA ligu. Bili smo blizu.“
Tu ste vi i brat konačno trebali odigrati jednu utakmicu zajedno?
„Slaven i ja smo se dogovorili da ćemo zajedno igrati, ali su nas prijavili u dvije različite ekipe. Nismo ni znali dok nije počela sezona… Ja pitam za koga ja igram? Za Bigraf. A Slaven? Za Enikon. Kako??”
“Napokon sam mislio da ću zaigrati s bratom, stvarno sam bio ljut, ali šta ćeš, nije se više moglo promijeniti.“
“Bili smo zajedno u Beogradu kada je Slaven osvojio ABA ligu sa Cibonom”
Dotakli smo se i obitelji Rimac. Otac Matan, koji je nedavno napunio 82 godine života, bio je trener Kvarnera, Jugoplastike…
„On je igrao u Lokomotivi, a još dok sam bio mlad je postao trener. Sjećam se tih priprema u Kranjskoj Gori s Kvarnerom, bio je i trener Jugoplastike. Nakon toga je došao u Monting, to je tada bila druga liga. Lokomotive prije toga se ne sjećam, ali znam da je uvijek igrao košarku i tenis s nama. Kad smo haklali 3 na 3 govorio nam je što i kako treba raditi, s te strane je bio velika podrška.
1985. godine je sa Friburgom osvojio prvenstvo, osvojio je i kup. Nakon toga više nije radio u košarci, samo je gledao. Bili smo zajedno u Beogradu kada je Slaven osvojio ABA ligu sa Cibonom.“
U košarkaškim krugovima još je poznatija majka – jedna od najboljih košarkašica u povijesti Jugolsavije, košarkašica čije ime nosi i hrvatski ženski kup, Ružica Meglaj-Rimac.
„Oduvijek nas je podržavala. Kad je prestala igrati imala je rekreaciju svakog četvrtka pa bi Slaven i ja šutirali sa strane. Kad smo bili stariji pustila nas je da igramo s veterankama, okusili smo to natjecanje 5 na 5. Uvijek nam je davala savjete za koje smo tek kasnije shvatili koliko su bitni, npr. ‘Ne možeš igrati utakmicu ako ne treniraš istim tempom.’
Kad smo šutirali u Ciboni došla bi po nas i sjećam se da bi ponekad uzela loptu i šutirala bacanja 10/10 kao da je ništa. Ipak su to godine i godine iskustva, nisam je mogao dobiti u slobodnim bacanjima.“
Nažalost, rak gušterače je prerano ugasio život jedne tako velike legende.
„Ta bolest je uznapredovala i moglo se više-manje sa sigurnošću u dan reći koliko će to još trajati. Znali smo da će to biti u vrijeme Olimpijskih igara i rekli smo Slavenu da ide, mama je isto bila za to. Olimpijske igre su ipak jedan san, mislim da je dobro ga nije prekinuo. Ja sam bio s mamom i familijom te smo željeli da on to odradi do kraja, maksimalno koliko god je mogao. Svakako je to bio jedan veliki šok za nas, okrenuti se životu bez mame.“
Je li vam pričala o anegdotama s njezinih putovanja?
„Jedino što je uvijek govorila je da je uvijek lijepo putovati jer su se mogle kupiti neke stvari kojih u Jugoslaviji nije bilo.“
Dodajmo i kako ima odlična knjiga o Ružici Meglaj – Rimac, od Kosijerja, gdje ima jako puno izjava od najbližih, familije, suigračica. Više ovdje.
Koja vam je bila prirodna pozicija?
„U srednjoj školi sam igrao centra koji se izvlači i šutira trice, na koledžu sam igrao dvojku i trojku. U Zagrebu sam opet igrao trojku, a pred kraj četvorku koja se izvlači van.“
U kontaktu ste sa Slavenom, čujete li se nakon njegovih utakmica?
„Uvijek se čujemo nakon utakmice, pogotovo dok je bio u Cedeviti pa je imao te neke nesretne poraze gdje su vodili 15-ak razlike pa izgubili u zadnjoj sekundi. On je isti kakav je bio dok je igrao, ja se uvijek nerviram više od njega.
Ta cijela priča oko Cedevite kada je preselila iz Zagreba u Ljubljanu mu je sigurno odmogla u trenerskoj karijeri, ali sada je ipak došao do Bayerna. To je Euroliga, posložena organizacija, Bayern se diže i tu može samo napredovati. Još uvijek je mlad za trenera, ima priliku učiti od Trinchierija koji je vrhunski i jako respektirani trener.“
Pet godina ste radili u američkoj školi, a onda ste upoznali sadašnju suprugu koja je radila u Istanbulu. Kada se preselili u Tursku, gdje radite sada?
„U Istanbulu živim od 2018. godine, a radim u elitnoj školi Robert College za djecu od 15 do 19 godina. Školu pohađa samo 1-2% najboljih učenika u državi, stvarno moraju imati savršene ocjene. Pripremaju se za najbolja sveučilišta u Americi, ali i u Europi i Turskoj. Radim u IT odjelu kao koordinator za online programe i tečaje te, kako smo i Google škola, nudim i podršku vezanu za tu tehnologiju. Također, vodim tensiku i košarkašku srednjnoškolsku ekipu za djecu iz 1. i 2. razreda.“
Pratite li možda turske klubove?
„Što se tiče Efesa, dosta puta sam se čuo i vidio sa pomoćnim trenerom Tomislavom Mijatovićem. Bio sam par puta na utakmicama Efesa i Fenera s našim učenicima, kao dio organiziranog puta.
Pratim Euroligu, ali nisam baš bio na utakmicama, dosta je to daleko od mene – Istanbul je ogroman!“
Davoru se zahvaljujemo na prilici a jedinstven razgovor. Dobili smo priliku za prisjetiti se nekih drugih vremena, jednog velikog uspjeha koji ni nakon 17 godina nije oboren.
„Baš mi je bilo ugodno pričati i prisjetiti se tih stvari, iako sam siguran da smo nešto i zaboravili. Zahvaljujem na razgovoru!“
Davore, do neke sljedeće prilike! Još jednom hvala za razgovor i prisjećanje na sve te trenutke!