Njemačka je novi svjetski prvak, po prvi put u svojoj povijesti, dok je Kanada uzela broncu, tek drugo odličje u njihovoj povijesti nakon 1936. godine. Novi svjetski poredak možemo pripisati nekadašnjim MVP-jevima NBA lige, bivšim suigračima Dirku Nowitzkom i Steveu Nashu.
Njemačka je nastupila 25 puta na EuroBasketu u svojoj povijesti, bila je prvak pod Svetislavom Pešićem 1993. godine, a 2005. godine su predvođeni fenomenalnim Dirkom Nowitzkim uzeli broncu isto kao i prošle godine. Na MundoBasketu su pak nastupili samo sedam puta, a uzeli su broncu 2002. godine i zlato 2023. godine.
SVETISLAV PEŠIĆ KREIRAO JE PRAVO MALO ČUDO 1993. GODINE, NJEMAČKA JE OSVOJILA EUROBASKET BEZ SCHREMPFA
Pravo malo čudo izveo je Pešić te 1993. kada uzmemo u obzir to da se jedna od prvih europskih NBA zvijezda i nedvojbeno prvo ime te momčadi Detlef Schrempf umirovio godinu dana prije. Njemačka se vjerojatno ne bi niti našla na tom turniru da nisu bili domaćini, a koliko je zapravo limitirana ta generacija bila govori podatak da su nakon tog zlata propustili iduća tri velika natjecanja u nizu (1994., 1995., 1997.).
Od 1999. godine kreće uspon Njemačke košarke – na scenu je stupio Dirk Nowitzki
Njemačka je od nebitne države na košarkaškoj mapi dolaskom novog velikog europskog talenta Dirka Nowitzkog od 1999. godine igrala bitnu ulogu na skoro svim velikim natjecanjima. Nakon što su propustili Olimpijske igre 2000. godine, na EuroBasketu su izgubili u polufinalu od Francuske minimalnim rezultatom 78-79, a u dvoboju za broncu krenuo je uzlet možda i najjače europske reprezentacije svih vremena – Španjolske, ali i rivalitet između Nowitzkog i Pau Gasola. Nowitzki je odigrao jednu od najboljih partija u povijesti FIBA natjecanja uopće, ubacio je 43 poena i uhvatio 15 skokova, ali su Nijemci ipak upisali poraz rezultatom 90-99.
Malo je falilo za medalju, no nisu morali dugo čekati. Iduće godine su na MundoBasketu uzeli broncu, a na putu do medalje su svladali upravo Španjolsku u četvrtfinalu. U polufinalu su izgubili od sjajne Argentine, a broncu su potpisali protiv Novog Zelanda. Nowitzki je dobio nagradu za MVP-a turnira te je bio i najbolji strijelac. Na njegova 24 poena u prosjeku idući koji ga je pratio bio je Ademola Okulaja s 14.2 poena, sporedni igrač Barcelone u to vrijeme.
Rivalitet s Gasolom se pojačavao u to vrijeme
Njemačka je opet propustila OI, EuroBasket su odigrali očajno jer je kvaliteta oko Nowitzkog jednostavno bila preslaba, ali EuroBasket 2005. godine bio je nova šansa, a rivalitet s Pau Gasolom se pojačavao u to vrijeme. Nijemci su se našli u polufinalu protiv Španjolske, a Dirk je odigrao svih 40 minuta utakmice za 27 poena, sedam skokova i pobjedu 74-73. Kvalitete rostera između Španjolske i Njemačke je smiješno uopće uspoređivati. Nowitzkog (26.1 poena po utakmici) pratio je anonimni Patrick Femerling sa samo 8.3 poena u prosjeku!
Za usporedbu, Španjolska je na rosteru imala iduća imena: Pau Gasol, Juan Carlos Navarro, Rudy Fernandez, Jose Manuel Calderon, Felipe Reyes, Carlos Jimenez, Sergio Rodriguez, Jose Garbajosa…
Nemoguć pothvat Nowitzkog koji je bio MVP i prvi strijelac turnira.
2006. ih je dočekao SAD u četvrtfinalu SP i tu se dalje nije moglo, 2007. četvrtfinale i potop protiv Španjolske i napokon prve OI za Nowitzkog u karijeri, ali ponovno sa skromnim rosterom nisu ostvarili zapaženiji rezultat (1-4 omjer).
Nakon tih OI u Pekingu 2008. godine Dirka nije bilo tri godine u reprezentaciji, a rezultat je niti jedno četvrtfinale u tom periodu. Dirk je stario, a potpora jednostavno nije bila dovoljna te je maksimum zapravo već bio ispunjen. Bronca s MB, srebro s EB, dva puta MVP (MB, EB), dva puta najbolji strijelac MB i čak tri puta najbolji strijelac EB, sve je to fenomenalan rezime u dresu Njemačke reprezentacije.
Košarka je postala upravo zbog Dirka sport koji mlade naraštaje sve više zanima, pa su se i ulaganja u taj sport naglo povećala, ušli su strani sponzori, počeli su se pratiti neki europski trendovi i napravljen je desetogodišnji plan rada s mladima i uvjeta za igranje u Prvoj ligi – sve kako bi se Njemačka košarka digla na najviši europski nivo.
Ova generacija Njemačke je plod desetogodišnjeg plana
Rezultat? Fenomenalna mlada i potentna reprezentacija s NBA petorkom i zamjenama iz Eurolige – nešto što je Nowitzki mogao samo sanjati. Dennis Schröder, Franz i Moritz Wagner, Daniel Theis, Isaac Bonga, Johannes Voigtmann, Maodo Lô, Andreas Obst su glavna imena ove reprezentacije. Igrači su to koji su prošli njemačku školu košarke i isprofilirali se kroz njemačke euroligaše Albu Berlin i Bayern München. Dodajmo još da tu nema bitnog NBA igrača Maxija Klebera i jednog od najvažnijih kotačića u Efesovoj petogodišnjoj dominaciji Euroligom Tibora Pleißa.
Rad u mlađim kategorijama većinom predvode Španjolci, pa zatim Balkanci i Litavci. Nijemci su jednostavno shvatili da ako nemaju dovoljno talenta u svoj struci, dovest će strance, sve kako bi se njihova košarka uzdignula. Shvatili su da ako Španjolci imaju jedan toliko kvalitetan sustav, onda mogu svoje znanje prenijeti i van svojih granica.
Njemački košarkaški savez je napravio desetogodišnji plan kako da njemačka košarka ide naprijed. Plan je to koji se ne zasniva samo na individualnom radu s igračima, već i kako da se privuku američko i azijsko tržište koji su iznimno jaki i da uđu u njemačku košarku. Sve je to utjecaj jednog čovjeka koji je pokrenuo tu pozitivnu lavinu – Dirka Nowitzkog.
KANADA JE GODINAMA BILA KOŠARKAŠKI MRTVA, SVE DOK STEVE NASH NIJE UZEO LOPTU U RUKE I UNIO DAŠAK SVOJE ČAROLIJE NA KOŠARKAŠKE TERENE
Kanada je nastupila na devet OI te ima jedno srebro iz davne 1936. godine dok je na MundoBasketu nastupila 15 puta i ima broncu od ove godine. Bez imalo sumnje najbolji kanadski igrač svih vremena, čovjek zbog kojeg danas gledamo današnju mega momčad Kanade, je Steve Nash.
Prošle sezone Kanada je imala rekordan broj svojih igrača što se NBA lige tiče ako uzmemo u obzir sve strance, njih čak 22. Upravo je Nash razlog zašto se u toj državi počelo sve više mladih upisivati na košarku, ali i zašto su NBA skauti počeli obraćati više pažnje na mlade igrače iz te države.
Dirk i Nash su bili posebni igrači, ali nažalost nikada nisu imali dobre ekipe oko sebe u reprezentaciji
Baš kao i Dirk, koji je bio poseban sa svojim fade-away šutom s jedne noge, i Nash je svojim čarobnim asistencijama dizao ljude iz fotelje. Ipak, Nash nije imao sretno razdoblje u reprezentaciji; vodio ih je do srebra (1999., MVP turnira) i bronce (2001.) na FIBA AmeriCupu, te ih je kao kapetan odveo na Olimpijske Igre 2000. u Sydneyu gdje se nisu baš dobro proveli jer Steve nije mogao sam. Zadnje što smo vidjeli od Nasha u dresu reprezentacije bilo je 2004. kada se nisu uspjeli kvalificirati na OI 2004., unatoč tome što je on bio prvi asistent i MVP kvalifikacijskog turnira. To je bio posljednji put da je Nash igrao za Kanadu; navodno je bio uzrujan zbog otpuštanja glavnog trenera Jaya Triana 2004. godine. U prosincu 2007. rekao je: “Trenutno neću više igrati za Kanadu.” Umirovio se sa samo 30 godina.
Dirk i Nash nažalost nikada oko sebe nisu imali dovoljno kvalitetne suigrače da naprave značajniji rezultat, ali ipak su potaknuli ove današnje generacije na košarku, a to je ostavština koja se ne može mjeriti u dolarima ili trofejima.
Kanada je danas krcata talentom pa tako imamo dvije NBA superzvijezde: Jamal Murray, Shai Gilgeous-Alexander, a tu su među ostalima i Andrew Wiggins, R.J. Barrett, Dillon Brooks, Luguentz Dort, Kelly Olynyk, Benedict Mathurin, Shaedon Sharpe, Chris Boucher, Tristan Thompson, Andrew Nembhard, Nickeil Alexander-Walker, Brandon Clarke, Trey Lyles, Dwight Powell, Oshae Brisset, a ima još tu pokoje respektabilno NBA ime. Iz godine u godinu izbacuju po par igrača na NBA draft, a gotovo svake iskoči neko koje daje naznake da će biti zvijezda u ligi.
Zanimljivo je da su takva dva genijalca s loptom u rukama igrala zajedno čak šest sezona (1998.-2004.) u dresu Dallas Mavericksa, u svojim najboljim godinama, i nikada nisu postigli ništa zajedno. Samo jednom su dogurali do konferencijskog finala Zapada, bilo je to u sezoni 2002.-2003. gdje su poraženi rezultatom 2-4 od kasnijih prvaka San Antonio Spursa.
Kako i zašto? Teško je objasniti, pogotovo kada vidite što su sve njih dvojica postigli u karijeri: tri MVP nagrade (Nash 2x, Dirk 1x), jedna nagrada MVP finala (Dirk 1x), 22 izbora za All-Star utakmicu (Dirk 14x, Nash 8x), 19 All-NBA izbora (Nash 7x, Dirk 12x), pet puta najbolji asistent lige (Nash 5x), pet puta član 50/40/90 kluba (Nash 4x, Dirk 1x), jedan naslov NBA prvaka (Dirk 1x), MVP MB (Dirk 1x), MVP EB (Dirk 1x), najbolji strijelac MB (Dirk 2x), najbolji strijelac EB (Dirk 3x), MVP FIBA AmeriCup (Nash 2x). Dirk je šesti na vječnoj listi strijelaca NBA lige, Nash peti na vječnoj ljestvici asistenata NBA lige što se regularne sezone tiče.
Igrači su to koji su dominirali najjačom ligom svijeta više od 15 godina, svaki na svoj način, trebali su biti komplementarni sa svojim setom vještina, dokazani su vođe i pobjednici, ali očito je da je nešto ipak falilo na putu do naslova.
Može se reći kako su bili i preteće modernih igrača, Dirk kao visoki koji šutira trice pa tako danas imamo Jokića, Embiida, Porzingisa, Townsa i još mnogo centara koji igraju tako, dok je Nash uz svoje genijalne asistencije i pregled terena bio ubojiti šuter za tri poena. Pace and space era vrlo vjerojatno je krenula od njegovih Phoenix Sunsa 2007. godine predvođenih Mike D’Antonijem koji je preferirao “seven seconds od less” košarku, odnosno jako brze napade koji su završavali u roku od sedam sekundi. Nash je bio alfa i omega tog sustava i on je zapravo nametao taj ritam tijekom utakmice, a danas možemo vidjeti kako sve NBA ekipe igraju tako, a najuspješnije Golden State Warriorsi koji su čak četiri puta osvojili naslov u zadnjih osam godina.
Uz već navedenu ostavštinu što se tiče košarke u njihovim državama koje su pri vrhu svjetskog poretka danas sa sjajnim NBA rosterima, svojim stilom igre potaknuli su i cijelu jednu novu eru NBA lige.