Završeno je još jedno FIBA Svjetsko prvenstvo (ili po novom Svjetski Kup) u košarci gdje je reprezentacija Njemačke sa savršenim omjerom od 8-0 otišla sve do zlata. U finalu su pobijedili Srbiju, a u utakmici za treće mjesto Kanada je svladala SAD u produžetku čime je američka selekcija ostala bez medalje na drugom uzastopnom MundoBasketu što im se desilo prvi put od ‘60-ih godina prošlog tisućljeća.
Ova reprezentacija SAD-a bila je satkana od mladih igrača gdje je rijetko koji nositelj NBA ekipe, a kamoli ekipe koja napada NBA naslov. Anthony Edwards, Brandom Ingram i Tyrese Haliburton trebali su biti nositelji do zlata nakon što su na prošlom turniru igranom 2019. godine osvojili tek sedmo mjesto iako su na klupi bili Gregg Popovich i Steve Kerr, a na terenu recimo Jayson Tatum, Donovan Mitchell i Jaylen Brown među ostalima.
KOŠARKA ISPADA SMIJEŠNA KRAJ OSTALIH SPORTOVA KADA SVJETSKO PRVENSTVO UREDNO PROLAZI BEZ NAJBOLJIH IGRAČA NBA LIGE S POTPUNO DRUGIM PRAVILIMA IGRE I BEZ NAJBOLJIH SUDACA NA SVIJETU
Za Olimpijske igre u Tokiju malo su se uozbiljili pa je tamo zaigrao sastav s Kevinom Durantom, Damianom Lillardom, Devinom Bookerom, Jaysonom Tatumom, Draymondom Greenom i Bamom Adebayom. Stvari ni tamo nisu počele bajno jer su odmah u prvom susretu poraženi od Francuza te je bilo očito kako moć SAD-a iz godine u godinu opada, odnosno ostatak svijeta je sve bliže. Dogurali su do finala s istim tim Francuzima gdje su im uzvratili za poraz i uzeli zlato, ali u vrlo tijesnoj završnici.
To im nije bilo dovoljno upozorenje pa su na ovaj MundoBasket poslali praktički “C” postavu koja se temeljila na mladim nadama koje će nositi reprezentaciju do budućih uspjeha, a Kerr je naglašavao kako je ekipa bazirana na obrambenim vrijednostima i timskoj igri bez praktički prave “petice” gdje je small-ball košarka opcija broj jedan.
Obrana SAD-a bila je nevjerojatno porozna u svakoj bitnijoj utakmici, a Brandon Ingram je u potpunosti ispao iz rotacije
Epilog Kerrove taktike? Primili su 110 koševa od vrlo oslabljene Litve koja je bila bez glavnog igrača Domantasa Sabonisa i nekolicine euroligaških igrača, 113 koševa od Njemačke i čak 127 koševa od Kanade kojoj su recimo falili Jamal Murray i Andrew Wiggins. Toliko o baziranju ekipe na obrambenim vrijednostima. Kada dodamo da su mu u stožeru bile dokazane NBA vrijednosti Erik Spoelstra i Tyronne Lue, te sjajan koledž trener Mark Few, zaista čudi kako je ova ekipa ovako “pukla” u završnici turnira. E da, spomenimo i to kako je Brandon Ingram, NBA All-Star i igrač od sigurnih 25 poena prosjeka po sezoni turnir završio tako da je ispao iz startne petorke s poražavajućim brojkama – 5.7 poena, 3.0 skoka, 2.7 asistencije uz 48% šuta iz igre, 50% slobodnih bacanja i 27% šuta za tri poena, a posljednje dvije utakmice nije niti ulazio u igru.
‘Ovo je potpuno drugačije od onoga na što sam navikao,” rekao je Ingram Joeu Vardoneu iz The Athletica. “Tim trenutno pobjeđuje, tako da ne mogu biti sebičan razmišljajući o sebi. Ali trenutno me to malo frustrira i samo pokušavam smisliti načine na koje mogu biti učinkovit.’
Da, zaista je čudno da jedan igrač koji dominira u najjačoj ligi svijeta ima baš toliko problema s prilagodbom; lopta je manja, teren je uži, trica je kraća, smije se stajati tri sekunde u reketu, igra se osam minuta manje, maksimalni broj faulova koji igrač smije napraviti je pet (u NBA ligi šest), a kao šlag na tortu, zbog razdora između FIBA-e i Eurolige, najbolji europski suci ne sude EuroBasket i MundoBasket jer su pod ugovorom s Euroligom pa dobijemo trećerazredno suđenje kao na ovom turniru gdje suci jednostavno gube kontrolu nad utakmicom, a da ne govorimo o tome kako ih igrači tipa Luka Dončić pritišću do krajnjih granica gdje se suci u potpunosti pogube.
Kada se tako pogleda, košarka kao jedan od najvećih svjetskih sportova ispada smiješna u usporedbi s nogometom jer toliko različitosti na najvišem nivou je nedopustivo, a da ne govorimo o tome kako je ovaj turnir propustilo čak osam od 10 prvih kandidata za MVP nagradu, a isto tako i osam od 10 prvih strijelaca NBA lige. Stvar bi bila razumljiva da je prvenstvo svake dvije godine, ali nije, a po tome ispada da će recimo srpski navijači čekati čak osam godina na novi nastup njihovog najboljeg igrača Nikole Jokića na svjetskoj smotri, praktički cijeli njegov prime karijere, ako se i tada pojavi.
LEBRON JAMES OKUPLJA NOVI “DREAM TEAM”, A POPIS IMENA JE FENOMENALAN, MEĐUTIM, VEĆINA NJIH JE DEBELO ZAGAZILA U 30-TE
Shams Carania, ugledni NBA insider, izbacio je vijest kako je LeBron James spreman okrenuti par brojeva, u prvom redu Kevina Duranta i Stephena Currya, kako bi SAD okupio najjaču moguću ekipu za predstojeće Olimpijske igre iduće godine u Parizu. Popis imena je fenomenalan, međutim, većina njih je debelo zagazila u 30-te. Gledajući po svim parametrima (NBA naslovi, All-NBA izbori, All-Star izbori, MVP nagrade, nagrade za najboljeg strijelca, konstanta, golemo iskustvo, iskustvo na FIBA natjecanjima), ovo je 12 najboljih igrača koje SAD trenutno ima: LeBron James (38), Stephen Curry (35), Kevin Durant (34), James Harden (34), Jimmy Butler (34), Damian Lillard (33), Kawhi Leonard (32), Kyrie Irving (31), Anthony Davis (30), Jayson Tatum (26), Devin Booker (26), Trae Young (24).
Prihvaćamo sve kritike na račun krcanja bekova, nedostatka centara, imena na račun starih zasluga, mladih superzvijezda koje svakako zaslužuju biti na ovom popisu, ali pogledajmo stvari iz iduće perspektive. Prva stvar koja bode u oči je ta da su samo tri igrača mlađa od 30 godina, a tek jedan mlađi od 25.
Momčad koja je igrala na ovom turniru je također praktički igrala bez pravog centra gdje je ponekad tu poziciju krpao Paolo Banchero. Istina, Kessler je čisti centar, ali nije bio član ozbiljne rotacije, a njegove sposobnosti su limitirane isključivo ispod koša. Harden je prvo ime koje recimo upada u oči i ne bi možda trebao tu biti ispred Ja Moranta, Donovana Mitchella, Tyresa Haliburtona ili De’Aarona Foxa.
Harden je i dalje klasa za sve mlade superzvijezde
Harden je i dalje klasa na terenu te čovjek koji se dokazao u FIBA sistemu, a brojke su mu podjednake kao i kod Haliburtona čije se brojke gledaju s divljenjem (20p/10a). Trae ili Ja? Morant je sigurno atraktivnije ime trenutno, eksplozivan je, konstantan, a njegova momčad je već par sezona u vrhu Zapada. Međutim, od svih navedenih Morant je najlošiji šuter za tri poena, a razigravačke sposobnosti mu sigurno nisu na nivou ostalih playeva, dok mu ponašanje iz prošle sezone ne pomaže i kao takav karakter nije baš poželjan u svlačionici što ne znači da u budućnosti on neće biti predvodnik nove generacije. Trae je vrhunski asistent, strijelac, šuter i kao takav je ipak u maloj prednosti.
Booker se ovogodišnjim predstavama u doigravanju ipak promovirao ispred Mitchella koji je bio u TOP 10 kandidata za MVP-a ove sezone. Bookerove partije i nemoguća efikasnost (33 poena u prosjeku na 58% iz igre i 50% za tri poena) su ga promovirale u najboljeg bek šutera svijeta, a u ekipi je igrao s možda najboljim scorerom svih vremena Kevinom Durantom. Pokazao je da može voditi momčad konstantno do završnica natjecanja, a također ima iskustvo s OI za razliku od Mitchella. Mitchell se pokazao kao sjajan igrač u regularnoj sezoni, ali u doigravanju je sklon lošijim odlukama i sebičnosti pa malu prednost dajemo Bookeru, a isto vrijedi i za Foxa.
Jayson Tatum kao igrač koji je najviše kotirao od svih američkih igrača u MVP utrci prošle sezone, iza sebe ima sezonu u kojoj je bio TOP 5 u utrci za MVP-a i najboljeg strijelca, iza sebe ima pet konferencijskih i jedno veliko NBA finale te se pokazao kao istinski lider jedne velike NBA franšize. Na poziciji “četiri” mi bi spomenuli Ziona Williamsona koji talentom i svime pokazanim dosad u karijeri sigurno ima mjesto u ovoj ekipi, međutim, sklonost ozljedama, premali uzorak utakmica i slični privatni problemi kao i kod Moranta će nam reći da će još neko vrijeme pričekati na ozbiljniju rolu.
Kawhi Leonard, vjerovali ili ne, sa svoje 32 godine u životnom kalendaru još nema službeni nastup za reprezentaciju SAD-a, a iako je u posljednje vrijeme sklon ozljedama, svejedno je sam vrh svjetske košarke jer takav spoj obrambenih i napadačkih vještina nema nitko na svijetu, a iako su tu zanimljiva mlada imena kao što su Jaylen Brown, Anthony Edwards ili Zach Lavine, svejedno nisu bolji izbor od dvostrukog NBA šampiona, MVP-a finala i obrambenog igrača godine. Butlera također stavljamo u isti koš s Leonardom dok za LeBrona ne trebamo trošiti previše riječi na poziciji niskog krila.
Centar je daleko najosjetljivija pozicija na ovom američkom rosteru, a Anthony Davis kao prirodna četvorka se ipak nameće kao idealna opcija za poziciju “pet”. Two-way zvijer koja se dokazala na FIBA SP 2014. godine je također sklon ozljedama, ali je u prošloj sezoni pokazao da kada je zdrav automatski je i TOP 10 igrač lige. Tu ga prati jedino Bam Adebayo koji je vrlo dobar na oba kraja parketa, ima sjajan osjećaj za dodavanje, vrhunsku obranu, a može šutom s poludistance nanositi štetu protivniku i kao takav nije limitiran, a dokazani je pobjednik jer Miami s njim i Butlerom ne silazi s vrha Istočne konferencije i on je jedino ime koje bi tu moglo izbaciti nekog beka iz idealne postave, ali samo zbog tanke centarske linije SAD-a. Od mladih nada trenutno ne vidimo tko bi mogao biti blizu Davisu po kvaliteti, a puno se stvari mijenja ako Joel Embiid (najbolji strijelac i MVP prošle sezone) odluči igrati za SAD umjesto Francuske jer bi onda duo Joel-AD bio praktički nezaustavljiv. Odluči li se pak za Francusku te se upari s Victorom Wembanyamom, ne vidimo kako bi SAD-ova centarska linija mogla to obuzdati, ili pak Jokića, Giannisa, Sabonisa…
U SAD-U SE NE NAZIRU TALENTI NA RAZINI DANAŠNJIH VETERANA, A KAKO JE SVIJET SVAKE GODINE SVE BLIŽI, MOGLO BI SE DESITI DA OVAJ MUNDOBASKET POSTANE STANDARD
Irving-Lillard-Curry razigravačka je linija koja vam nosi apsolutno sve na terenu, ali prije svega oni su neobranjivi igrači u napadu i kada oni siđu sa scene, ne nazire se igrač koji ima takvu količinu talenta na najosjetljivijoj poziciji svake ekipe, Curry i Irving su šampioni, Lillard ima pak jedno veliko natjecanje s reprezentacijom dok recimo Morant i Trae već pokazuju mane koje bi ih mogle omesti u osvajanju NBA naslova.
LeBron i Durant su uz Currya najbolji igrači naše generacije, govorimo o periodu od zadnjih 15-ak godina, ali ono što se kod njih ističe je šampionski mentalitet, napadačka raznolikost i izuzetno razumijevanje košarke koju današnji mladi talenti nemaju jer im košarka u većini slučajeva nije opcija broj jedan. King i Durantula žive košarku i to je ono što ih je zadržalo na vrhu toliko godina, a koliku glad LeBron ima pokazuje činjenica da se vraća nacionalnom dresu nakon 12 godina, a danas to vidimo jedino kod internacionalnih zvijezda kao što su Giannis, Dončić, Jokić, Embiid, Shai, Sabonis, taj žar u očima s kojim igraju…
Ovo su zadnji trzaji superiorne američke dominacije jer najveći polako silaze s trona
Ovo su zadnji trzaji superiorne američke dominacije jer najveći polako silaze s trona. Za pet godina, na idućim OI 2028. godine tu neće biti čak devet od 12 navedenih igrača (spomenimo iz ove generacije koja silazi sa scene još i Chrisa Paula, Russella Westbrooka, Demara DeRozana, Klaya Thompsona, Kevina Lovea, Draymonda Greena, Paula Georgea, DeMarcusa Cousinsa, Dwighta Howarda), a iako će novu generaciju predvoditi Tatum, Zion, Booker, Mitchell, Trae, Morant, Edwards, Haliburton, sve redom fantastični igrači, ne vjerujemo baš da će to biti tolika razlika u odnosu na svijet koji je iz godine u godinu bliži talentom, pogotovo ako će imati poteškoća s prilagodbom kao Ingram, pa ćemo tako imati slučaj da ovaj MundoBasket postane standard. Jer recimo kada bi uzeli Kanadu, koja svake godine u NBA ligi izbaci barem jednog sjajnog talenta, i da im ta Kanada suprotstavi svoju najjaču postavu: Jamal Murray (26), Shai Gilgeous-Alexander (25), RJ Barrett (23), Andrew Wiggins (28), Kelly Olynyk (32), dok s klupe vrebaju Dillon Brooks (27), Lu Dort (24), Dwight Powell (32), Benedict Mathurin (21), Shaedon Sharpe (20), Andrew Nembhard (23), Brandon Clarke (26), Chris Boucher (30), Nickeil Alexander-Walker (25), Trey Lyles (27), Tristan Thompson (32) i još par vrlo solidnih imena, ne bi se baš kladili na SAD, a daleko smo od one dominacije kada se samo SAD pita s koliko će razlike pobijediti. A ova Kanada zaista ima sve, NBA šampione, ubojite strijelce, strašne braniče i atlete, fenomenalan šuterski raspon, široku klupu i ono što je najbitnije – mladost.
Kada se ovako postave stvari, SAD-u se definitivno ne piše dobro, a izjava američkog atletičara Noaha Lylesa o tome kako NBA prvak nije ujedno i prvak svijeta kako oni sebi vole “tepati” uskoro bi mogla poprimiti i veću težinu od ove kada je uglavnom ismijan od svih u SAD-u.