U razgovoru s bivšim košarkašem, a sada sportskim djelatnikom, Borisom Džidićem, otkrili smo sve o detalje o osnivanju momčadi studentskog centra Mostar i osnivanju OKK Ronda za mlađe uzraste. Popričao je i o “bolnoj” temi stanja košarke u u svom rodnom Mostaru te o stanju u HKK Zrinjski.
Bivši košarkaš Zrinjskog, Cibone, Zagreba i Širokog nam je prvo objasnio kako je došlo do stvaranja momčadi studentskog centra, te kakve sve pogodnosti imaju i gdje se mogu natjecati članovi momčadi.
Kako ste osmislili ideju o osnivanju momčadi studentskog centra i od koga ste dobili najveću pomoć?
“Sama ideja stvaranja studentskih sportskih momčadi je došla od gospodina Dragana Mikulića, ravnatelja Studentskog centra Mostar. Prije pet mjeseci, kada mi je predložio tu ideju shvatili smo da Mostar kao grad koji ima jako velik broj studenata može formirati svoje sportske momčadi po uzoru na američka sveučilišta. Pogotovo što SC Mostar ima kapacitet smještaja i prehrane velikog broja studenata, pa samim tim i svih tih sportaša. Moram naglasiti da imamo četiri sporta koja smo pokrenuli: mali nogomet i košarku kao sportove koje mi sami financiramo. Momcima koji se nalaze u tim momčadima osiguravamo smještaj (za one koji su sa strane) i tri obroka, te sve ostale pogodnosti koje se nalaze u sklopu našeg centra. S ostala dva sporta također imamo suradnju. Sa ženskim odbojkaškim klubom “Mostar” i ragbi klubom “Herceg”- i to na principu da mi njima nudimo hranu, smještaj i ostale naše usluge u centru, a za uzvrat njihove momčadi nas predstavljaju na natjecanjima za koja ih mi pozovemo i članovi su naše Sportske udruge studenata SC Mostar. Najveći troak ipak snosi sam Studentski Centar koji je omogućio najveći dio sredstava. Naravno da imamo i podršku ljudi i poduzeća koje su ovo prepoznale kao kvalitetan projekt pa nam pomažu na razne načine i ovim putem im se zahvaljujemo.”
Tko se sve može prijaviti kako bi pristupio momčadi?
“Što se tiče prijave, u samu Sportsku udrugu se mogu prijavti svi studenti koji se bave sportom, neovisno kojim. A što se tiče prijave u naše momčadi koje se natječu, one se odvijaju kroz čitavu godinu gdje igrači dolaze na treninge i tamo pokušavaju izboriti svoje mjesto u momčadi. Stvar selektiranja je prepustena našim trenerima koji vode te timove da odluče koga ćemo uzeti i prijaviti za natjecanje.”
Gdje će se momčad natjecati i koliko puta tjedno će imati treninge?
“Pošto u BiH ne postoji dobro razvijen studentski sport, a samim tim i lige ili natjecanja, mi smo se odlučili naše timove staviti u konkurenciju profesionalnih liga u tim sportovima na razinu 2.državne lige. Procjenili smo da taj trošak možemo podnijeti, a da će nam timovi biti konkuretni u tim natjecanjima iz razloga jer imamo jako velik broj prijavljenih sportaša, a samim tim i veću konkruenciju i veću mogućnost kvalitetnog odabira igrača. Tako da u ovoj fazi pripremnog perioda imamo toliki broj sportaša da možemo sastaviti po dvije momčadi za jedan sport, a sami studenti dolaze iz svih krajeva BiH i Hrvatske. Mi smo osigurali dovoljan broj termina našim timovima za treninge. Tako da imaju 5-6 treninga tjedno plus utakmicu. Ovdje moram naglasiti da pošto ti momci nisu profesionalci i ovdje su došli da završe fakultete, mi smo maksimalno fleksibilni oko njihovih obaveza u vezi studiranja, jer dio našeg programa i strategije sa zasniva da svi ti mladi ljudi imaju mogućnost ostati sportaši i postati obrazovani ljudi koji sutra mogu naći kvalitetan posao.”
Nakon toga nam je i objasnio sve o drugom projektu uz koji je usko povezan, a to je OKK Rondo. Ambiciozno je govorio o radu s mladima i što im sve može pružiti.
Što nam možete reći o osnivanju OKK Rondoa i koji su njegovi ciljevi, kako mu se može sve pristupiti i što sve mladi mogu naučiti?
“OKK Rondo je zamišljen da radi isključivo s muškom djecom između 6 i 15 godina (osnovna škola). U budućnosti ćemo vidjeti ima li smisla to sve širiti i na bazu djevojčica i proširiti do starijih uzrasta (18. god ili 21. god.). Ciljevi su mu, kao prvo, djecu približiti sportskom načinu življenja i kulture ponašanja, odmaknuti ih od današnjih poroka i jednostavno rečeno pružiti im priliku da se druže i natječu kroz košarku. Za sad smo tu gosp. Princ i ja, obojica imamo i te kako iskustva i rada s ovim selekcijama. Gosp. Princ je trenirao skoro sve poznatije košarkaše iz Mostara koji su kasnije imali reprezentativne karijere, a moje iskustvo je što sam prošao sve selekcije hrvatskih reprezentacija te igrao u Ciboni Euroligu.”
“Ideja pokretanja kluba je nastala na slaganju mene i gosp. Princa da djeca koja se bave košarkom se jednostavno ne uče kvalitetno tom sportu i ne pružaju im se mogućnosti koje bi mogle. Što bi se košarkaški reklo, ne prođu pravilnu školu košarke i nisu košarkaški pismeni kad dođu do seniorske selekcije. Pa kasnije imaju problema napraviti veće stvari u samom sportu gdje dolazi do razočarenja. Drugi veliki razlog leži u činjenici, što naše podneblje oduvijek ima vrhunske talente za sve sportove, a pogotovo za košarku pa bi jednostavno bilo šteta tu djecu ostaviti na ulici. Mi smo uvjereni da im možemo ponuditi program da postanu dobri i pismeni košarkaši.”
Za kraj nam je istaknuo i svoj osobni pregled o stanju mostarske košarke i koji su glavni krivci. Progovorio je i o stanju u svom matičnom klubu, HKK Zrinjskom.
Stanje u mostarskoj košarci i glavni razlozi sporog napretka?
“Što se tiče Mostarske košarke, već sam i prije govorio da ona ovisi o entuzijastima, a ne o recimo podršci grada, županije ili nekih snažnijih tvrtki. U tim uvjetima je jako teško raditi i stvarati igrače i praviti zdrave klubove. Svi momci koji su išta vrijedili od 1992. godine pa nadalje su otišli prerano da bi ostavili dublji trag u Mostaru i pomogli mu da se izdigne na veći nivo, tu prije svega mislim na imena poput Sesara, Bogdanovića, Princa, Rozića, Rahimića, Jazvina, pa do ovih mlađih momaka kao sto su Rikić ili mali Sandro Gačić koji igra u Caji Laboral. Drugi veliki razlog nenapredovanja mostarske košarke je taj što grad nema adekvatnu dvoranu gdje bi mogli košarkaši trenirati. A treći što je sport odavno kao u većini mjesta postao poligon za neke druge igre.”
Prije nekoliko dana smo pisali o tome kako se HKK Zrinjski okrenuo mladim snagama i time probudio uspavanu mostarsku publiku, što nam možete reći o stanju u HKK Zrinjskom?
“Što se tiče HKK Zrinjskog, kojeg uz Cibonu ja smatram svojim klubom, gdje sam počeo igrati seniorsku košarku i gdje je pokojni otac bio osnivač i prvi predsjednik kluba, mogu samo reći da mi je žao u kojoj je situaciji. Tvrdnja o buđenju uspavane publike ovisit će o rezultatima kao i u većini drugih klubova i sredina. Mada sam mišljenja da Zrinjski ima momčad da bude u gornjem dijelu tablice. Žao mi je što neće nastaviti raditi svoj kamp za mlade igrače kroz koji su prošli već neki klinci koji su poznati i u seniorskim okvirima poput Marka Arapovića, Sandra Gačića itd. Jer time po meni gubi interes djece za košarku i priliku da stvara svoje igrače što jest najteži, ali i ujedno najslađi put do stvaranja kvalitetne momčadi i kluba. Bojim se da opet ne budu imali rupu u omladinskom pogonu koju su imali prije 5-6 godina kada nisu imali juniorsku selekciju, te da će kao ozbiljan klub radi svog rejtinga koji su gradili svih ovih godina riješiti financijska dugovanja.”