207 centimetara visoki Zadranin Jurica Žuža bio je naš sugovornik u novom intervjuu koji Vam donosimo.
Mjesto njegovog trenutnog boravka je turski Trabzon, gdje brani boje svog kluba Trabzonspora. Na sjeveroistoku zemlje nalazi se od ove sezone, dok je prošle godine igrao za Tofas Bursu. Svoj košarkaški put započeo je u matičnom KK Zadar, za koji je nastupao u još dva navrata, a osim navedenih klubova staze profesionalizma vodile su ga do Svjetlost Broda, Karlovca, grčkih Iraklisa s Krete, Panathinaikosa i Nea Filadelfie, talijanskog Crabs Riminia, Cibone, grčkog Rethymna te ukrajinskih Poltave i Kryvbasbasketa.
Ove sezone igra jako dobro, prvi je strijelac momčadi s 15 koševa u prosjeku, a tome pridodaje još i 4.9 skokova, jednu asistenciju i 0.5 ukradenih lopti po utakmici. Klub se trenutno nalazi na petom mjestu drugoligaške prvenstvene ljestvice, s 16 pobjeda i devet poraza, a čini se kako u doigravanju mogu dobro odigrati.
S Žužom smo razgovarali o više različitih tema, pa je tako opisao stanje u turskoj košarci, dao viđenje hrvatske košarke, obznanio određene planove i progovorio o nekim prošlim trenucima.
Upitali smo Juricu prvo za opis situacije u klubu, odnosno kvalitete rada, logistike i ostalih elemenata.
“Što se mene tiče, super je, kako prošlu godinu, tako i ovu. Novci su nam na računu prvog dana u mjesecu te sve što zatražimo i dobijemo. Ništa nam ne nedostaje i uistinu ne mogu reći da imamo ikakvih problema pošto je sve na organizirano na vrhunskom nivou.”
Usporedimo li stanje s onim u Hrvatskoj, naići ćemo na veliku razliku.
“Sve je na puno višem nivou nego kod nas, čak uspoređujući s Cibonom. Poslije treninga mi skinemo stvari sa sebe i bacimo ih u košaru a oni ih peru da bi nas sutra ta oprema dočekala čista. Kod nas, pak, nosiš opremu kući i pereš ju sam. Imaš po dva primjerka od svakog dijela opreme, dok tu u Turskoj ima tko zna koliko toga.”
Na razini lige ne postoje skoro pa nikakve zamjerke.
“Što se lige tiče, Turci je nastoje održavati profesionalnom, na razini prve lige. Sve u svemu je to prilično kvalitetno, jedina zamjerka ide na račun nekoliko dvorana koje su male i pomalo čudne. Sve ostale utakmice igraju se u normalnim uvjetima. Ugovori su veliki te su igrači isplaćivani na vrijeme.”
Turska je u razvoju u ekonomskom smislu, što se odražava na sport i sponzorstva kao sastavni dio istog.
“Da, ja se samo nadam da će i Hrvatska ubrzo krenuti u tom smjeru.”
Ove sezone na prosjeku je od oko 15 koševa, 5 skokova i jednu asistenciju, a zadovoljstvo svojom igrom komentira na sljedeći način:
“Može se reći da sam zadovoljan, iako ja uvijek kažem da se može i bolje. Naprimjer, imao sam problema sa skočnim zglobom na jednoj utakmici pa nisam mogao odigrati onako kako znam.”
Na početku sezone doživio je određeni pad radi pojedinih faktora u klubu.
“Imali smo problema s trenerom koji je bio u klubu na početku sezone. Ja sam na pripreme došao spreman, ali nerad i svi ostali faktori koji su tu bili prisutni utjecali su na to da sam igrački počeo padati te sam pojedine utakmice odigrao lošije nego što se od mene očekuje i što ja sam od sebe očekujem. No, sad polako sve sjeda na svoje mjesto, a čeka nas i play-off.”
Osvrnuo se i na epizodu u Ukrajini.
“Na puno višoj razini je ovdje sve uspoređujući i s tamošnjom situacijom. No, u Ukrajini je također bilo vrhunski, dobro smo radili i napravili dobar rezultat. Tamo (u Kryvbasketu, op.a.) smo imali dobrog trenera, Crnogorca Zvezdana Mitrovića, čiji se sistem igre bazira većinom na onome Duška Vujoševića.”
Dotakao se nakon toga malo i trenerske strane košarkaške igre u Turskoj.
“Ovaj trener koji nas sad vodi (Hasan Ozmeric, op.a.) pomoćni je trener turske reprezentacije. Može se reći da se oni vode našim sistemom, trenera s prostora bivše države, jer je Tanjević u biti stvorio tursku košarku. Sve što su napravili u zadnjih 10 godina napravili su zahvaljujući njemu. Oni to znaju i oni to kažu otvoreno te pokušavaju svoje igrače učiti da razmišljaju i igraju bazirano na tom sistemu na kojem smo i mi učili.”
Momčad Trabzonspora raznovrsna je no kvalitetna.
“Imamo igrača koji su igrali prvu ligu, ali isto tako onih koji su drugoligaški igrači, ali su svi igrali u boljim drugoligašakim klubovima koji su se borili za ulazak u prvu ligu te igrali play-off. Nedavno nam je stigao i Khalid El-Amin. Također imamo Rasima Bashaka koji je igrao u Fenerbahceu i Kadira Cipu koji je igrao u Mersinu zajedno s Andrejem Štimcem.”
No, za ulazak u prvu ligu trebat će se pošteno namučiti.
“Po imenima smo sigurno respektabilna ekipa, ali imena neće osvojiti ovu ligu i ući u prvu. Morat ćemo se potruditi. Na početku smo izgubili puno utakmica, sada imamo sveukupno devet poraza, s prvim trenerom pet te s drugim četiri.”
Uslijedio je zatim komentar hrvatske košarke i stanja koje je trenutno prisutno.
“Pratim sve vezano za to, svaki dan, naše najbolje klubove koji igraju regionalnu ligu kao i europska natjecanja. Mislim da nismo samo dotaknuli dno već duboko zaglibili u blato, što se tiče rada, kvalitete i svih ostalih segmenata. Nitko ništa ne radi. Pročitao sam prije nekoliko dana intervju s Dinom Rađom te se slažem sa svime što je on rekao, tu se nema što dodati. Nitko te igrače u Hrvatskoj ne uči što treba raditi.”
Dao je tada jedan primjer koji djelomično ocrtava modele (ne)rada.
“Naprimjer, moj nećak ima 12 godina i trenira košarku. Kad ga pitam što rade na treningu, on mi odgovara kako igraju pet na pet dok trener sjedi sa strane i ne radi ništa. O čemu ćemo mi tada dalje pričati? Pitam ga i da li driblaju oko sjedalica, uče otvaranje i kretnje, no čini se kako toga nema. Jednostavno, trebaju učiti.”
U takvim uvjetima imamo sreće što postoje talenti kao Dario Šarić, Mario Hezonja i ostali.
“Da, ali Šarić nije ništa napredovao, on je zadnjih godinu dana stagnirao. Kakva je svrha toga da Zagreb igra utakmice Eurolige, a Dario sjedi na klupi? On je trebao igrati 20-25 minuta po susretu te je trebalo istrpjeiti sve njegove greške, ne bi li postao igrač. Pogotovo zato što su imali kvalitetnu euroligašku skupinu. Kad vide da nema puno novih kvalitetnih igrača, treba „malome“ dati priliku da igra.”
Ove sezone u Ciboni Dario igra u prosjeku oko 20 minuta, no ostaje dojam da je minutažu mogao i bolje iskoristiti.
“Da, mogao bi bolje, no uvjeti su takvi, niti ekipa nije na visokom nivou. Svi od njega očekuju velike igre odmah, no treba ga pustiti da se razvija pa će se on razviti onako kako treba ako ga se bude pravilno usmjeravalo.”
2011. bio je u Zadru i odigrao svega nekoliko utakmica.
“Što reći? To više nije klub na nivou na kojem je bio prije sedam, osam, pa čak i deset godina, te kad sam ja bio tamo prvi put. Previše je negativne atmosfere i stvari koje ne funkcioniraju. Ja osobno u gradu u kojem sam rođen i u kojem sam naučio igrati košarku nikad nisam stvorio ime. Sve što sam napravio, napravio sam vani i u drugim hrvatskim klubovima. Upravo zbog toga, kad su me ljudi zvali u klub te godine, rekao sam sam sebi: -Zašto ne probati?”
Nažalost, nakon te zadarske avanture, samo se negativno kritički može osvrnuti na klupsko stanje.
“Nakon toga, shvatio sam da bez tog dolaska nikad ne bih razumio koliko je situacija loša, pa mi je drago da sam se okušao u svom matičnom klubu još jedan put. Vidio sam o čemu se tu radi, na koliko je to niskim granama, te da ne postoji niti mali pomak nabolje, već upravo suprotno, da postaje gore. Pa evo, vidimo i sad u kakvoj je klub situaciji, potrošili su se novci a opet se nije ništa napravilo s obzirom na situaciju oko ostanka u ABA ligi. Ali, da mi je žao što se dešava – žao mi je. Ne samo Zadra, već i Cibone, Splita… Jer u Hrvatskoj više uopće ne postoji košarka. Kakva je svrha igranja domaćeg prvenstva kad ne donosi mjesto u Europi?”
Još jednom razgovor je neizbježno vodio ka generalno niskom nivou na kojem se naša košarka nalazi.
“Sve što se radi, radi se krivo. Ne radi se ni u inozemstvu sve savršeno, tu se također prave određene greške, no sigurno ne toliko kao kod nas. Ubijaju našu ligu, ubijaju igrače, talente, ne radi se ništa. Ne znam što bih rekao, ne može se izvući ništa pozitivno kad je situacija jednostavno takva.”
Bitan dio projekta „Hrvatska košarka“ svakako je i uspješna reprezentacija.
“Svi čekaju neki konkretan rezultat reprezentacije, a očit je problem to što se mi pojavljujemo na natjecanjima već dugi niz godina, no ne možemo ništa osvojiti. Evidentno je da nešto ne „štima“, da nešto ne valja u tom smislu.”
Nekoliko rečenica kazao je i budućim planovima vezanim za košarku, odnosno svoj profesionalni put.
“Sve u svemu, ne planiram ništa. U ugovoru imam klauzulu da, ako uđemo u prvu ligu, ostajem u klubu i dalje vezan ugovorom. Dakle, ugovor se ponovno aktivira. To implicira da ću ostati tu sigurno još godinu dana. Nakon toga stvarno još ne znam što ću. Možda bi se okušao u trenerskim vodama jer često ukazuju na to da dosta razgovaram s trenerima, razglabam o igri, pratim svaku euroligašku utakmicu, te sam uostalom prošao i vidio puno toga.”
Trenerska karijera čini se kao zanimljiv nastavak sportskog puta koji je obilježio život.
“Da, možda se vidim kao trener, ali nije taj posao jednostavan. Ja znam koliko je njima teško i koliko oni rade. Najlakše je biti igrač s obzirom da kao igrač završim trening, otuširam se i idem kući, dok treneri nakon toga moraju razmišljati o scoutingu, svakom pojedinom igraču i kako ostvariti koheziju između dvanaestorice u momčadi.”
Vrlo je radišan te ne propušta niti ljetne mjesece iskoristiti da bi ostao u što boljoj formi. Logično je to s obzirom da je takav režim potreban za nositi se u igri s mlađim suparnicima.
“Kod mene je jako bitna stvar što ljeti ne ljenčarim tri mjeseca. Šest tjedana odmaram i nakon toga odlazim na šest tjedana priprema. Radim sa Šimom Tomaševićem već pet godina te sam prezadovoljan. S njim još rade Tomislav Ružić, Tomislav Zubčić i Jakov Vladović. Preko ljeta svi zajedno treniramo, ujutro i navečer. Jedino tako mogu sebe održavati a da ne radim tri mjeseca ništa to ne bih bio ja pošto mi je nakon deset dana već dosadno.”
Privatno, sigurna opcija je uvijek ostanak u Zadru.
“Po onome što dosad znam, uvijek se vraćam natrag u Zadar. Znači, druge opcije nemam (smijeh). Na pozadini desktopa računala stalno je slika Zadra. Prije sam možda planirao živjeti u Zagrebu jer je veći grad s više mogućnosti ali sad ne razmišljam tako. Dakle, zasad Zadar a poslije ćemo vidjeti. No, kad se radi o trenerskom poslu, jedna torba uvijek mora biti spremna.”
Negativna skandiranja s tribina u Zadru doživio je za vrijeme igranja u Ciboni, a sada na to gleda ovako:
“Svjestan sam toga da će onaj tko ode iz Zadra u Cibonu uvijek proživijeti određene stvari. Uvijek sam govorio da mogu vrijeđati mene koliko hoće, ali mi nije bilo drago što su mi vrijeđali obitelj jer moji otac i majka nisu nikome ništa napravili te na to nitko nema pravo. Nikoga ne mrzim, nikome nisam ništa zamjerio. Jedino, postoje neki ljudi kojima sam zamjerio jer sam s njima bio dobar prijatelj a danas se ne žele javiti, ili se ja njima ne želim javiti s obzirom na to da su jedan dan dobri s tobom a drugi te dan vrijeđaju, to ne smatram prijateljstvom.”
Dao je malo detaljnije objašnjenje situacije koja ga je dovela u Cibonu.
“Ja sam u Cibonu otišao kad sam bio ozlijeđen, a tad me nitko iz Zadra nije nazvao. Igrao sam u Italiji gdje sam doživio ozljedu u kojoj su mi ligamenti popucali, sasvim se odvojili. No, nitko iz Zadra me nije kontaktirao vezano za dolazak, a jedini koji me tada nazvao bio je Zula (Dražen Anzulović, tadašnji trener Cibone, op.a.). U Ciboni se otvorilo mjesto na centarskoj poziciji nakon odlaska Andrije Žižića i ja sam zajedno s obitelji odlučio da ću otići tamo. Znao sam da neće biti jednostavno, no jednostavno te stvari su prošle i o tome ne razmišljam više.
Ističe kako bi cijenio poziv svog matičnog kluba u teškoj situaciji.
“Svakako su okolnosti su igrale ulogu tada, ali kad te tvoj matični klub pozove nakon ozljede, to se cijeni. Kod takvih situacija vide se veličine, a ne kad je sve dobro. Ja to ne priznajem, ja sam prijatelj i u dobru i u zlu. Ali kažem, ne zamjeram nikome ništa, to je bilo pa prošlo.”
Za kraj, poslao je poruku za sve košarkaške navijače i ljubitelje košarke u Hrvatskoj, odnosno određeni izraz nade u bolje sutra.
“Nadam se da će naši klubovi i naša košarka jednom napokon krenuti ka boljem, možda i uskoro, i da košarku nećemo više gledati samo s negativne strane. Također, nadam se da će Zadar ostati u ABA ligi, a volio bih da oba kluba, Split i Zadar, zadrže svoje mjesto u toj regionalnoj ligi. Pozdrav svim navijačima te želim i reprezentativni uspjeh, a možda nas baš to izvuče iz sadašnje situacije”