Veliki uspjeh ostvarila je naša juniorska košarkaška reprezentacija osvojivši prvo mjesto na, nedavno završenom, europskom prvenstvu igranom u Litvi i Latviji. Naši mladići pobijedili su domaćina Litvu u finalu koje je, u nekim trenucima, nalikovalo boksačkom meču Lewisa i Mavroviča u najboljim danima hrvatskog boksa. Ovo je uspjeh koji ima ogromnu važnost i mnogi ljudi nisu svjesni kako su naši juniori dokazali da su najbolji u Europi i to je ono čime se moramo ponositi.
Ipak, naši mediji smatraju zanimljivijom činjenicu koliko Sammir može popiti pa našim junacima nije ostavljeno onoliko medijskog prostora koliko oni to zaslužuju. Kada si prvak Europe takvom lakoćom i dominacijom kakvom je Hrvatska razbila Litvu u finalu, to znači da si najbolji. Hrvatska je na tom prvenstvu izgledala kao američki Dream Team, a Dario Šarić bio je naš Lebron James. Ili Michael Jordan, ovisi o tome jeste li pratili košarku u vrijeme rivalstva Bullsa, Pistonsa i Jazzera ili u vrijeme Miami Heata i Bryantovih Lakersa.
Da se vratimo na priču i Daria Šarića koji, kako se čini, nema kluba za sljedeću sezonu. Naime, Dario je potpisao ugovor s ponosom Baskije i klubom čije je boje, donedavno, branio Marko Banić. Podsjetimo, Banić je ove godine preselio u hladniju Rusiju i igrati će za ruski UNICS Kazan. Šarić je potpisao na četiri godine, ali uz uvjet da prvu godinu provede na posudbi u jednom od hrvatskih klubova. Bilbao se nada kako će ga uzeti neki jači klub u kojem će Dario moći skupiti i ponešto europskog iskustva. Naravno, uz pretpostavku da će dobiti određene minute. Kada to pogledamo na takav način, izbor nam pada na zagrebačke klubove, Cibonu i Cedevitu. I tu dolazimo do glavnog problema ove neizvjesne priče.
Iz Cibone već dugo vremena ne skrivaju želju da se Dario preseli pod Toranj i tako pojača Vukove za nadolazeću sezonu. Odlaskom Sutona u redove Cedevite, oslobađa se mjesto za Šarića koje bi on vrlo rado prihvatio. Dakle, Dario i Cibona se vole, ali izgleda kako Cibona ipak više voli sebe. Naime, trener Cibosa, Veljko Mršić, veliki je obožavatelj Šarića i tvrdi kako bi ga volio vidjeti u svojoj momčadi. Problem? Ne želi ga samo jednu godinu, takva posudba ne dolazi u obzir. Izgleda kako bi Mršić htio Šarića na duže razdoblje kako bi mogao graditi igru oko njega u skoroj budućnosti. Takav scenarij bi možda i odgovarao Šariću, ali što to vrijedi kada je on odlučio sreću potražiti u inozemstvu. Svatko bira svoj put i nadamo se kako je Bilbao prava sredina za razvitak naše najveće košarkaške nade. Dakle, Cibona definitivno otpada.
Drugi izbor je Cedevita koju je Šarić svrstao pod plan B, u slučaju da Cibona otpadne. Postalo je jasno kako Cedevita ne voli biti ispod Cibone i kako je tamošnjim ljudima Cibona postala trn u oku. Ne želimo donositi nikakav zaključak, ali ostaje dojam kako se Cedevita malo naljutila na Šarića pa je Matej Mamić rekao kako, citiramo, “ne želi jednu godinu raditi na Šariću i onda ga, kao boljeg igrača, poslati u Bilbao.” Kada pogledamo te razloge koje su naveli Mršić i Mamić, moramo reći kako su oni racionalni ako se gleda korist kluba. U prevedenom značenju, Bilbao želi da hrvatski klubovi budu dadilja Šariću, da ga nauče još ponešto zanata i onda ga, još boljeg, dovedu u Baskiju.
Idemo malo južnije, točnije u grad koji živi za košarku. Idemo u KK Zadar koji je u totalnom renoviranju, klub prolazi kroz privatizaciju koja je nekad kompliciran proces. Sjetimo se drugog dijela prošle sezone kada je Dario Šarić još uvijek bio član KK Zagreba u kojem je dobivao minimalnu minutažu i grijao je klupu u razdoblju kada je morao igrati. Zadar je tada uskočio sa ponudom posudbe do kraja sezone u nadi kako će Zagreb imati razumjevanja i pustiti Šarića u klub u kojem bi on igrao značajnu ulogu. U tom trenutku, Zadar je trebao Šarića jednako toliko kao što je i Šarić trebao Zadar. Klubu je bilo u interesu dovesti pojačanje kako bi izborili regionalnu ligu, a igraču je bilo važno igrati. Zagreb je stopirao tu suradnju te tako slomio zadarska srca,ali ne i zadarski dišpet jer će taj klub ipak igrati regionalnu ligu ove godine. U međuvremenu, Zadar je doveo novog trenera, Antu Nazora, koji trenutno ne misli o Šariću jer klub nema previše novaca i želi popuniti neke druge pozicije. Sve je to u redu, ali postavlja se jedno logično pitanje: U kojem svijetu Dario Šarić nije pojačanje za KK Zadar, pa makar i tu jednu godinu? U tužnom svijetu hrvatske košarke.
Uz to, nameće se još jedno zabrinjavajuće pitanje: Kako je moguće da MVP finala europskog prvenstva ne može naći klub u Hrvatskoj? Pa makar i na tu jednu godinu. Igrač koji je utrpao 39 poena Litvi na njihovom terenu i čovjek koji ima sve preduvjete da postane igrač kojim će se Hrvatska ponositi u svijetu. Baš kao što se nekada ponosila Draženom Petrovićem.
Uz silno poštovanje i razumjevanje djelatnicima naših najvećih hrvatskih klubova, želio bi postaviti pitanje kako je moguće da se, u ovoj situaciji, interes kluba stavlja ispred interesa naše najveće košarkaške nade? Pustimo sada sve priče oko toga da klub nema interesa u tome da zadrži igrača jednu godinu, pustimo sada sve priče oko toga koliko se to jednoj Cedeviti isplati ili ne isplati. Pustimo sve druge priče i pokušajmo stvari gledati iz perspektive mladog Šarića. Dečko je u godinama kada ga netko mora usmjeriti na pravi put, dečko je u godinama kada su mu savjeti potrebniji više nego ikada, dečko je u godinama kada jedna kriva odluka može uništiti ono što je stvarao cijeli život.
Dario Šarić je u godinama kada jednostavno mora igrati. Zamislite samo koliko bi mu značili istrčati pred prepunim Draženovim domom i odigrati jednu europsku utakmicu za Cibonu?! Značili bi mu to puno više nego što to neki ljudi misle. Neizvjesno je gdje će Dario odigrati svoju zadnju godinu prije odlaska u svijet, trenutno bi bilo dobro i da ode u neku zdravu sredinu kao što je KK Split gdje bi vjerojatno igrao važnu ulogu. Možda Split neće igrati Europu, ali Dario će igrati. Nije sad toliko važno hoće li igrati protiv Zaboka ili Panathinaikosa, važno je da će igrati. I napredovati. Našim klubovima trebala bi biti čast pripremati Šarića za nešto bolje, a budimo realni, španjolska liga trenutno je sam vrh europske košarke.
Jednog dana, kada budemo gledali Šarića kako zakucava preko Bynuma, moći ćemo s ponosom reći da je taj dečko iz Hrvatske, da je taj dečko naš. Netko od ovih klubova koji “nemaju interesa u tome da Šarić bude dio njihove ekipe”, mogao bi to gledati na taj način. I dok neki klinac u Americi, koji ne zna previše o tom novom bijelom klincu koji je došao u SAD i igra fenomenalno, bude tražio podatke o Šariću na internetu, vidjeti će da je taj klinac jednom davno igrao u Ciboni. Ili u Cedeviti. I onda će možda pomislit kako su upravo Cibona ili Cedevita napravili jedan važan dio u karijeri tada, dominantne četvorke NBA lige. Jasno je kako je ovo gore samo san jednog hrvatskog novinara koji živi u uvjerenju da Dario Šarić ima sve da postane jako dobar igrač. Zašto tako ne razmišljaju i u našim najvećim hrvatskim klubovima?