Komušina Haiterbach – klub Hrvata u Njemačkoj

Iako su se subotnjim porazom praktički oprostili od borbe za titulu, klub iz malog mjesta na jugozapadu Njemačke ima velike planove za budućnost.

Komušina Haiterbach klub je njemačkih Hrvata osnovan 1971. godine kao nogometni klub. Nogometom su se bavili sve do 1995. kada se zbog nedostatka potrebne infrastrukture isključuju iz natjecanja. Šest godina kasnije prebacuju se na košarku s kojom i dan danas promiču hrvatsku tradiciju i običaje. O povijesti, sadašnjosti i budućnosti kluba popričali smo s voditeljom košarkaških operacija i glasnogovornikom kluba, Janom Rupčićem.

Tko je Jan Rupčić?

Imam 32 godine i u desetoj sam godini vođenja košarkaškog dijela kluba KK Komušine Haiterbach. Odgovoran sam za sastavljanje prve i druge seniorske momčadi te okvirno za cijelu strukturu košarkaškog dijela. Kako su moji roditelji bili dio kluba osnovanog 1971. odrastao sam uz ovaj klub. Kao zapisničar sam se pridružio upravi 2001., a nakon dvije godine prešao u košarkašku struku jer sam primijetio da mi to leži i da se vidim u tome. Samu košarku nisam igrao jer sam se do 2004. bavio nogometom no radi teške povrede koljena u 22-godini morao sam prestati, ali kako mi sport leži u krvi počeo sam se kroz klub sve više zanimati za košarku.

Možete li nam opisati prethodne postignuća i najveće uspjehe kluba?

Nakon osnivanja košarkaškog kluba, na čelu s trenerima Lukom Paurevićem i Pericom Babićem momčad se priključuje Njemačkom natjecanju. Narednu se godinu zbog velikog interesa osniva i druga momčad. Trenerski duo slavi tri titule prvaka u nizu, ali u kvalifikacijama ne uspijevaju dosegnuti viši rang. Sljedeće godine, 2005., konačno napredujemo u Bezirksligu, a godinu kasnije u još viši rang – Landesligu. Tu se Komušina zadržala pet godina da bi na 40. godišnjicu kluba iznenađujuće postala prvak na čelu s igrač/trenerom Marijem Marićem i slavila ulazak u Oberligu.

Napretku nije bio kraj jer nakon fenomenalne 2012. sezone okrunjene titulom slavimo ulazak u drugu regionalnu ligu (op.a. druga regionalna liga je četvrti razred profesionalne košarke u Njemačkoj). U tom rangu smo trenutno treću sezonu što se također može smatrati kao veliki uspjeh jer je nivo jako visok (dokaz tome je da recimo ove sezone dosta Hrvata igra u tom rangu – Dino Palčić, Dino Erceg, Dino Jakoliš). Nije jednostavno držati dugoročno takav nivo, ali kako smo mi nešto posebno nama to ide za rukom i možda ubuduće možemo ići još jedan korak dalje.

Također, godinama dominiramo na “Memorijalnom turniru Dražen Petrović” koji se od 2007. svake godine održava u nekom drugom gradu dijaspore. Na tom turniru sudjeluju sve hrvatske momčadi iz Njemačke.

Uspjesi Komušina Haiterbacha ukratko:

2001. – 2005. – prvak Kreisliga
2006. – prvak Bezirksliga
2008. – pobjednik kupa Alb-Bodensee
2011. – prvak Landesliga
2012. – prvak Oberliga
2013. – pobjednik BBW kupa (natjecanje svih klubova pokrajine Baden-Württemberg)
2015. – prvak Kreisliga (druga momčad) i kvalifikacije za Bezirksligu
2008. – 2012., 2014. – pobjednik “Memorijalnog turnira Dražen Petrović”

Komušani slave ulazak u drugu regionalnu ligu

Komušani slave ulazak u drugu regionalnu ligu

Kakve rezultate postižete u regionalnoj ligi, da li ste zadovoljnji njima i kakvi su vam ciljevi za sljedeću sezonu?

Momčad je prije početka sezone totalno “prekopana” i napravili smo veliki rez. Jedino su Mario Marić, Slaven Ponjavić, Domagoj Buljan i David Jackson (na uvodnoj slici) ostali od prošlogodišnje momčadi. Doveli smo iskusnog, 32-godišnjeg Amerikanca Tima Burnettea koji je deset godina igrao u vrhu njemačke lige. Vratili smo iskusnog centra Saschu Kesselringa koji je devet godina igrao prvu i drugu njemačku ligu, a u sezoni 2012./13. nastupao za Komušinu.

Uz njih smo se po prvi put okrenuli domaćem tržištu i doveli dva pojačanja. Iz KK Škrljeva smo doveli bivšeg mladog reprezentativnog krilnog centra Franka Filipovića, a iz KK Stoje mladog šutera Franka Koljanina. Nakon uspješno odrađenog prvog dijela prvenstva doveli smo i 21-godišnjeg Božidara Bubala koji je bio član KK Alkara i KK Čapljina (BiH).

Ova, treća sezona 2. Regionalne lige trenutno nam je najuspješnija. U prvoj smo završili na 6., a u drugoj na 8. mjestu. Trenutno smo na četvrtom mjestu sa 10 pobjeda u 15 utakmica. Cilj nam je ove sezone boriti se do kraja s ekipama na vrhu i činiti natjecanje što zanimljivijim – što nam i uspijeva. Po završetku sezone želimo još neke kockice posložiti i u sljedećoj ciljati na ulazak u 1. Regionalnu ligu.

S razvojem kluba i trenutnim rezultatima smo vrlo zadovoljni. Najuspješniji smo strani košarkaški klub u Njemačkoj i to nas čini ponosnima. Imamo veliki respekt sa svih strana, a posebno naših Hrvata u Njemačkoj.

Koje su vam najveće prepreke ili izazovi u samom vođenju kluba i natjecanju u ligi?

Veliki je izazov ljubav prema sportu i klubu. Želimo dignuti na noge nešto sasvim posebno. Za sada nam super uspijeva jer imamo jako mladu i potentnu upravu koja je željna napretka pa nekako svi živimo za ovaj klub. Dižemo razinu kluba iz godine u godinu. Jako puno slobodnog vremena ulažemo u taj razvoj. Haiterbach je malo mjesto, oko 5000 stanovnika od toga 300 Hrvata koji su jako složni. Bez tog zajedništva ne bi mogli biti ovdje gdje smo sada – to je ključ velikog uspjeha.

Naše se utakmice redovito odvijaju pred publikom od 500 gledatelja uz vatrenu atmosferu. Na gostujuće utakmice uvijek ide oko 50 navijača što je nešto sasvim posebno u ovom natjecanju i na ovom rangu. Poznati smo po mnogobrojnim gledateljima i navijačima. Zato imamo više-manje svaku utakmicu rezultatski pritisak jer očekivanja publike nisu mala.

I sami ste rekli kako je Haiterbach poprilično malo mjesto, kako i gdje pronalazite igrače?

Da, Haiterbach je malo mjesto (oko 5000 stanovnika). Na početku su sve bili domaći igrači. Od početka imamo veliku podršku publike i navijača što je naravno bilo interesantno za igrače iz okolice jer se brzo razglasilo pa smo iz godine u godinu uvijek dovodili 5-6 igrača. Jako brzo smo postali dosta popularan i poznat klub. Kroz sve ove godine dosta smo dobrih veza sklopili tako da znamo jako puno igrača u okolici. Ove sezone smo odlučili dovesti talentirane igrače iz domovine koji žive u Haiterbachu i za koje se nadamo da će dugo ostati kod nas.

U klubu vodite i mlađe selekcije, u kojim se ligama oni natječu i kakvi su rezultati?

Nismo željeli svake godine dovoditi nove igrače pa smo se 2008. godine okrenuli, možda i najvećem koraku, osnivanju mlađe selekcije. Dosta truda ulažemo u razvoj naše djece pa su svi treneri završili trenersku školu jer želimo klincima osigurati najbolje uvjete za napredak. Trenutno od U10 do U18 imamo pet muških momčadi te jednu žensku U19 ekipu.

Momčad U10 i U12 se natječu u Bezirksligi (najveći mogući rang za to godište), U14 je prošle sezone bila prvak Landeslige bez ijednog poraza. U16 je trenutno na prvom mjestu Landeslige (druga liga), prošlog su ljeta igrali kvalifikacije za najviši rang no nisu se uspjeli kvalificirati. Ekipa U18 se natječe u Bezirksligi (treća liga), a U19 u Landesligi.

Rezultati su jako dobri jer svake godine postižemo sve bolje i bolje rezultate. Dvije godine zaredom je U14 sastav slavio titulu Landeslige te je ta generacija na najboljem putu da isto ponovi i u U16 uzrastu. U10 nam je ušla bez poraza u završnicu i bori se sa gigantima poput Tübingena i Ulma. Želimo i dalje napredovati pa da ubuduće dosta tih talenata zaigra za naše seniore.

Imate li kakvih igrača u pomlatku koje bi posebno izdvojili?

Sigurno ima nekoliko imena koje bi trebalo izdvojiti. Jonathan Babitsch, dečko čiji su roditelji iz Osijeka, je jedan od najvećih košarkaških talenata južne Njemačke. Dobio je ponude internata Ulma i Ludwigsburga, ali roditelji smatraju da je ovakav razvoj trenutno dovoljan za 15-godišnjeg momka. Također bih mogao izdvojiti i Dominika Miličevića, Christiana Schullera, Leonarda Ponjavića i Ricarda Marića koji su u istoj generaciji i iz godine u godinu napreduju

Za kraj želim reći da smo sve ovo mogli postići samo kroz jedno veliko zajedništvo. Svi u klubu ulažu ogroman trud u sve ovo i svi živimo za ovaj klub jer kroz njega održavamo naš hrvatsku duh u dijaspori. Mi smo kao jedna velika obitelj! Ne bi izdvajao nikoga, ali svi u upravi, treneri, igrači i pomagači zaslužni su za ovo.