Početkom ovogodišnjeg izdanja A1 košarkaške Lige za prvaka, okarakterizirao sam tu ligu kao natjecanje bez previše, odnosno bez ikakvog smisla. Ta činjenica i danas apsolutno stoji, međutim, razvoj događanja pretvorio je tu ligu u natjecanje koje daje smisao jednom višem cilju, onome što bi od sljedeće sezone moralo uslijediti, a to je jedinstvena hrvatska košarkaška liga sa 14 klubova.
Naime, otkada je pokrenuta inicijativa za osnivanjem jedinstvene lige, hrvatskim košarkaškim pukom nezaustavljivo se širi pozitivan stav o takvoj ideji. Ono o čemu su novinari pisali, a dužnosnici klubova, treneri, igrači i navijači glasno podržavali, to se u proteklih mjesec i pol dana, otkada traje hrvatsko prvenstvo, vjerno potvrdilo u praksi, na samom terenu.
Dakle, u Ligi za prvaka 2013. provedeni su u djelo argumenti svih onih koji su rekli DA jedinstvenoj ligi. Konkretno:
1. Povećanje broja kvalitetnih i zanimljivih utakmica te neizvjesnost rezultata:
Veseli podatak da je u 55 odigranih utakmica Lige za prvaka, čak 32 završilo pobjedama do 10 koševa razlike (58%), od čega je 12 bilo do 3 razlike.
Da će tome biti tako, dalo se naslutiti već u prvom kolu. Sjetimo se samo kako je Dario Šarić izvukao Cibonu u sjajnoj utakmici u Rijeci, Split teško uzeo bodove u Sinju, a Zadar šokirao Cedevitu u Domu sportova. Uslijedio je nagovještaj iznenađenja ovogodišnjeg hita prvenstva Jolly JBS-a. Nakon tijesnog poraza u Splitu i pada tek u zadnjoj četvrtini protiv Cibone, Jolly je odličnim predstavama i pobjedama u gostima nad Zadrom i Cibonom zacementirao 4. mjesto te će nakon dugog niza godina jedan od „malih“ klubova nastupiti u doigravanju.
Ovdje svakako treba izdvojiti sjajne nastupe riječkog Kvarnera. Uz gostujuće pobjede protiv Splita i Zagreba, Riječani su skupo prodali kožu u domaćim dvobojima sa Cibonom i Zadrom, kada su tek u zadnjim trenucima utakmice zabilježili tijesne poraze.
Uz uzbudljive derbije između Cibone, Zadra i Cedevite u kojima je svaki od ABA ligaša dolazio do pobjeda minimalnom razlikom, izdvojit ću još doprinos Zagreba (pobjeda protiv Jollya i tijesni porazi od Cibone i Zadra) i Alkara, koji je pružio neke dobre partije poput utakmice sa Zadrom, koja je otišla u produžetak te sinoćnje pobjede nad Zagrebom.
Ako uzmemo u obzir i tradicionalno “neugodne” terene u Slavonskom Brodu, Dardi i Zaboku, gdje se ove godine igrala Liga za ostanak, onda možemo zaključiti da postoje svi preduvjeti za uzbudljivu i neizvjesnu jedinstvenu košarkašku ligu.
2. Afirmacija mladih igrača
Kako se više puta isticalo da će tome biti tako, naši najveći klubovi su kroz hrvatsko prvenstvo pružali priliku svojim mladim igračima. Tako je, primjerice, Cedevita dala određenu minutažu Ivanu Buvi, Roku Rogiću i Karlu Lebi, a Cibona Marku Arapoviću i Lovri Mazalinu. Splitske nedaće sa neimaštinom i ozljedama gurnule se u prvi plan neke nove klince: Paola Marinellija, Tonija Katića, Brunu Markulina, braću Ivana i Dragana Bendera, Ivana Jukića.
Riječka mladost je, kao najmlađa momčad A1 lige, afirmirala veliki broj igrača poput Dine Cinca, Ivice Radića i Henrika Širka. Treba još spomenuti i dobre partije Juraja Segarića i Karla Žganeca u dresu Zagreba te Tomislava Gabrića kod Jollya, koji je svojim tricama „potopio Cibonu.
3. Povećanje baze igrača za reprezentativne selekcije
Većina igrača koje sam spomenuo, a i oni u ostalim klubovima A1 lige koji su igrali Ligu za ostanak, članovi su reprezentativnih selekcija u različitim uzrastima. U hrvatskom prvenstvu, oni su se izborili za značajnu minutažu u svojim klubovima te su, na jednom seniorskom nivou, dobili priliku za određeni napredak. Koliko bi to bio slučaj u ABA ligi, u kojoj je hrvatska košarkaška klupska realnost borba za opstanak? Zar ne bi za njih i njihov razvoj bilo bolje i efikasnije da se hrvatske liga, na nivou Lige za prvaka, igra tokom cijele godine, a ne samo da se odradi u mjesec i pol dana?
4. Povratak gledatelja na tribine, popularizacija košarke
Naime, ovdje brojke govore same za sebe. Uz tradicionalno dobro popunjenu dvoranu „Krešimira Ćosića u Zadru, solidnu posjetu zabilježila je i Cedevita u Domu sportova. U manjim sredinama, dvorana na Kozali u Rijeci je gotovo svaki put potpuno ispunjena dok sinjski Maligani, unatoč slabijm predstavama, u lijepom broju bodre svoj Alkar.
Puno slabiju posjetu bilježe Cibona, Zagreb i Split. Ipak, evidentan je korak naprijed u odnosu na neke prošle sezone. No, i dalje je to jako daleko od brojki koje bi mi željeli i koje košarka, kao sport, zaslužuje. No osnivanjem jedinstvenem lige te kvalitetnom kampanjom i promidžbom, broj gledatelja na tribinama bi se, sasvim sigurno, značajno povećao, a košarka postala još popularnija.
5. Medijska popraćenost
Dokaz tome da se daleko ne čuje samo loš glas, već i onaj jako dobar, leži u odjecima pobjeda šibenskog Jollya protiv Zadra i Cibone te Kvarnera u Splitu. Ako spomenem da je čak i nacionalna televizija na samom kraju sportskog priloga izvjestila o hrvatskom košarkaškom prvenstvu, onda je to najbolji pokazatelj kako košarci malo treba da stane u središte zbivanja.
Također, i ovdje vrijedi konstatacija da bi se uz kvalitetnu promidžbu mogli zainteresirati mediji, a time privući i sponzori.
Olympiakos kao misao vodilja
Ako ljudima u HKS-u sve ovo nije dovoljno da prihvate inicijativu prvoligaških klubova o osnivanju jedinstvene lige, možda bi jezičac na vagi mogao biti veliki uspjeh europskog prvaka Olympiakosa. Naime, grčki velikan je u dosadašnja 24 kola grčkog prvenstva zabilježio 23 pobjede. Prosječno pobjeđuje sa 21 košem razlike i postiže 88 koševa po utakmici. Grčku ligu čini, gle čuda, 14 klubova, a Olympiakos je momčad koja, izuzev dvoboja sa najvećim rivalom Panathinaikosom, nema nikakvu konkurenciju.
Također, Olympiakos ne igra nikakvu regionalnu ligu. No, to ga nije spriječilo da drugi put zaredom postane prvakom Europe. U čemu je tajna? Jedan od razloga je sigurno taj što momčad Olympiakosa slabije utakmice u prvenstvu koristi za uigravanje i osvježavanje momčadi, afirmaciju igrača s manjom minutažom u Euroligi sa ciljem da oni u datom trenutku mogu odgovoriti na pravi način.
Spustimo se sad na hrvatsku razinu. Cedevita, Cibona i Zadar nemaju ni izbliza financijsku moć Olympiakosa. No mogu slijediti model po kojem taj grčki klub bilježi uspjehe i koristiti ga u svojim okvirima. Tako bi se oni igrači koji ne mogu dobiti priliku u ABA ligi, mogli afirmirati i razvijati kroz hrvatsko prvenstvo. Na takav način, klubovi bi dobili širi roster za dvoboje u ABA ligi, sami igrači bi, uz kvalitetan razvoj i napredak, dobili i na cijeni, a reprezentativne selekcije sve širu i širu bazu igrača na koje bi mogli računati. Pitanje je, da li to želimo? Odnosno, da li HKS to želi?