Lovro Gnjidić ime je koje je u posljednjih nekoliko mjeseci u fokusu javnosti. 19-godišnji mladić iz zagrebačke Dubrave pažnju na sebe privukao je kada je u dresu Cibone protiv Koper Primorske “gurnut” u vatru, a s nekoliko odličnih poteza oduševio je tada navijače i struku. Krenule su usporedbe sa Zoranom Planinićem, jer Gnjidić svojom konstitucijom i načinom igre strahovito podsjeća na bivšeg reprezentativca. Lovro dolazi iz košarkaške obitelji, otac Boris i danas radi u KK Furniru, a mama Lidija bila je reprezentativka.
Sve je krenulo u Dubravi. Kakva su sjećanja na tvoje košarkaške početke?
“Sjećanja na te dane su lijepa naravno, tada još ništa nije bilo ozbiljno, više zabava i druženje poslije škole.”
S koliko si godina stigao u Cibonu?
“U Cibonu sam stigao kada sam imao 15 godina.”
Sjećaš li se euroligaških dvoboja pod Tornjem?
“S ocem bi često išao na utakmice u vrijeme kada sam imao 8, 9 godina, sjećam se da sam obožavao Alana Andersona, a u glavi mi je i ona utakmica u Areni i trica Dušana Kecmana.”
Prije nešto manje od dvije godine bio si član juniorske momčadi Vukova koja je u Slavonskom Brodu osvojila ABA ligu. Bili ste zaista sjajna momčad?
“Bila je to zaista odlična momčad, ali najvažnija je bila nevjerojatna kemija u ekipi koja je kasnije donijela sjajne rezultate.”
Na tvojoj poziciji dijelio si minute tada s Filipom Paponjom koji je u međuvremenu napustio Zagreb i otišao u Zadar. Klub je odlučio dati priliku tebi i gurnuti te u seniorsku košarku. Sada s odmakom, kolika je razlika između nastupa u HT Premijer ligi i ABA-i?
“Razlika u kvaliteti je naravno velika, ali ekipe u domaćoj ligi su često nepredvidive i neugodne pa zna biti teško, dok se u ABA-i puno toga bazira na taktici i zna se što se može, a što ne napraviti.”
Nedavno smo pisali o tome kako smatramo da zaslužuješ veću minutažu, ali nakon smjene trenera i odlaska Ivana Velića te dolaska Vladimira Jovanovića dogodile su se neke promjene, a posljednja je i odlazak Josipa Bilinovca. Jesi li ti sam zadovoljan svojim igrama i razvijanjem u dosadašnjem dijelu sezone?
Imaš li nekog košarkaškog uzora?
“Da, najveći uzor svakako mi je Luka Dončić.”
Gledajući dugoročno, gdje se vidiš za deset godina?
“Ne mogu baš reći da se negdje vidim, ali radom i treningom ću nastojati napredovati, pa gdje me to odvede, odvede.”
Što bi istaknuo kao svoje najveće vrline u igri, a na čemu još najviše moraš raditi?
“Najveće vrline su ta neka brzina, eksplozivnost u kombinaciji s visinom i kontrolom lopte. S druge strane, mislim da moram poraditi na sigurnosti i ne biti brzoplet. Naravno, i na obrani.”
Koja je najveća razlika u radu Ivana Velića i Vladimira Jovanovića?
“Radi se svakako o odličnim trenerima. Za neke usporedbe je još prerano jer je Vladimir Jovanović ovdje kratko vrijeme, ali najveća je naglasak.”
I za kraj, što želiš ovim putem poručiti svim navijačima Cibone?