Prvi poeni za seniorsku ekipu Cibone u A1 ligi, fantastičan nastup na Jordan Brand Classicu u domu NBA momčadi Brooklyn Netsa, osvajanje seniorskog, a kasnije i kadetskog prvenstva Hrvatske i Kupa Krešimira Ćosića s Cibonom. Poziv na pripreme s dvije godine starijom reprezentacijom, prelazak u Cedevitu, koju je nešto prije preuzeo Jasmin Repeša, odličan nastup i osvajanje srebra na Europskom juniorskom prvenstvu, pripreme s kadetskom selekcijom i odlazak u Ukrajinu kao ponajbolji europski igrač ove generacije.
Oni, koji ne znaju o kome se radi, rekli bi da je to presjek karijere nekog košarkaškog reprezentativca, ali svi ovi događaji su se kao na vremenskoj traci zbili u proteklih par mjeseci u košarkaškoj karijeri mladog Petrinjca, koji je u to vrijeme napunio tek 16 godina.
Lovru Mazalina svi vide kao nasljednika Darija Šarića i Marija Hezonje, predvodnika svoje generacije i igrača koji će donijeti niz medalja našoj reprezentaciji. Mnogi bi dali ruku u vatru da će i nadmašiti spomenuta dva košarkaša, budući da njegovi posljednji nastupi toj prognozi daju prave temelje.
Ovaj razgovor vodili smo neposredno prije putovanja u Ukrajinu na Europsko prvenstvo, gdje će Mazalin predvoditi u pohodu na zlato jednu od najboljih i najkompletnijih selekcija koje je Hrvatska imala. Razgovor smo počeli s Cibonom, klubom u koji je došao nakon što je s Petrinjom osvojio mlađekadetsko prvenstvo Hrvatske.
Pored kadetske titule, s Cibonom si i seniorski prvak Hrvatske te pobjednik Kupa Krešimira Ćosića. Po čemu ćeš dobrom pamtiti svoj boravak u Ciboni, ima li nešto što bi volio zaboraviti?
“Mislim da nema ljepšeg osjećaja od osvajanja Kupa i prvenstva države s 15 godina. Osjećaj protiv Zadra, kada sam zabio prvi koš i podrška navijanje s tribina kada smo Marko Arapović i ja ušli u finalu prvenstva Hrvatske, nešto je što će mi ostati zauvijek urezano u sjećanje. Sigurno je da ću Cibonu pamtiti po super ljudima, koji rade tamo. Svi treneri i suigrači su me kao mladog igrača odlično primili. Zahvaljujem se i ovim putem što su toliko napravili za mene. Najviše sam radio s kondicijskim trenerom Matom Pisarićem i trenerom Damirom Meštrovićem. Moram spomenuti i Slavena Rimaca, kao i ostale trenere u svim generacijama. Nema nikakvih stvari ili događaja, koje bih iz mog boravka u Ciboni želio zaboraviti.”
Prešao si u Cedevitu, a to je bilo objavljeno kada si s juniorskom reprezentacijom bio na pripremama u Velikoj. Jesi li našao vremena za razgovore u klubu?
“Nisam još bio u svojoj novoj sredini jer mi je cijelo ljeto preokupacija reprezentacija. Sto se tiče rada u Cedeviti, znam da su tamo svi treneri da mi pomognu, a ja sam spreman raditi i još više napredovati. Pričao sam s glavnim trenerom Jasminom Repešom, ali ne bih to prenosio. Uglavnom, primijetio sam da zna sve o meni. Kada dođem u Zagreb sve ćemo se dogovoriti i napraviti konkretan plan rada, s nestrpljenjem očekujem da i fizički osjetim atmosferu u Cedeviti.”
Nazor je odličan trener, nemam riječi!
Od 19. lipnja, četrdesetak dana si proveo na pripremama i prvenstvu s juniorskom reprezentacijom. Kakva je bila atmosfera u ekipi, kako je bilo raditi s Antom Nazorom, koji ti je dodijelio veliku minutažu na utakmicama?
“Treninzi i utakmice pod vodstvom trenera Nazora su za mene bili jedno veliko iskustvo, pogotovo još uz suigrače, koji su stariji i iskusniji od mene. Odličan trener, nemam riječi. Pripreme su bile naporne, ali to nam se i vratilo i osvojili smo medalju. Imao je povjerenja u mene, nadam se da sam to dobro iskoristio i pomogao najviše što sam mogao. Atmosfera je bila odlična od početka, puno smo se družili i provodili vrijeme zajedno kao ekipa.”
S obzirom na izostanke Marija Hezonje i Ivana Bendera, srebro je odličan uspjeh, nešto što bi sigurno potpisali svi prije početka prvenstva. Ipak, žalite li za zlatom, je li se moglo više u finalu?
“Žalili smo za zlatom sve dok sljedeće jutro nismo shvatili koliki smo velik rezultat napravili. Naravno, uvijek težimo maksimumu jer vjerujemo u svoje sposobnosti, ali i srebro je velika stvar. Možemo biti jako zadovoljni i sretni s obzirom na sve ozljede i nedostatke igrača tijekom priprema. I sam trener Nazor nam je rekao da mu je ovo najdraža medalja, a to nam puno govori.”
Kenan Sipahu, MVP EP, u razgovoru za Crošarku biranim riječima govorio je o tvom talentu i igrama. Koje igrače iz drugih reprezentacija bi ti izdvojio?
“Godi čuti te pohvale, Kenan je veliki igrač i pokazao je to na ovom prvenstvu. Ne bih nekoga posebno izdvojio da me je posebno oduševio iz drugih ekipa. Pored Sipahija i oni “tornjevi” iz Latvije su radili odličan posao i bili su jako neugodan protivnik.”
Nisi imao puno vremena za odmor nakon U18 prvenstva, takoreći odmah si uskočio u novu momčad. Na Europskom prvenstvu jednu utakmicu si propustio zbog ozljede gležnja, a u polufinalnom susretu si ju i obnovio. Kakvo je trenutno stanje, imamo li razloga za zabrinutost?
“Što se tiče ozljede zgloba, ona kao i svaka slična ozljeda smanji odraz i sigurnost te noge, ako nisi imao nekakvu pauzu da se to u potpunosti sanira. Noga je sada super i nemam nikakvih problema s njom.”
Reprezentacija je na prvom mjestu
Nakon prikazane igre na juniorskom EP, gdje se uopće nije primijetilo te dvije godine manje, mogla su se naći mišljenja da ne bi trebao ići na ovo EP jer ti to u razvoju neće biti puno od pomoći, a i 18 utakmica u tako kratkom vremenu bi bilo previše. Jesu li do tebe došle te opcije?
“Nije se uopće pričalo o tome hoću li ići ili ne, reprezentacija je na prvom mjestu. Ne radi se tu o mom razvoju, nego o reprezentaciji i Hrvatskoj! Naravno da moram ići na ovo prvenstvo! Ne razmišljam o tome koliko sam utakmica imao, još imam jedno prvenstvo i nakon toga ću se odmoriti onoliko koliko je potrebno i koliko budem mogao.”
Znači, više od 20 utakmica u manje od dva mjeseca ne bi trebao biti problem? Ne bojiš se ozljeda?
“Nema nikakve priče o umoru i zasićenju. Toga ne smije biti i moramo odraditi ovo prvenstvo kako spada i kako je planirano.”
Koliko si imao vremena raditi s kadetskom reprezentacijom, hoće li biti problema zbog činjenice da je ekipa prošla skoro kompletne pripreme bez tebe?
“Odradio sam četiri dana s kadetskom ekipom i nisam igrao utakmice protiv Crne Gore u Dubrovniku. Super sam se priviknuo na način rada, pohvatao sam akcije i imam odličan odnos sa svima u reprezentaciji. Poznam kompletnu ekipu, a suigrači u Ciboni su mi bili Skokna, Kumanović, Slavica i Zubac. Oni su i u ovoj momčadi također jedni od vodećih igrača, trebamo samo igrati kao ekipa i do kraja prvenstva sve će doći na svoje mjesto S Benderom se odlično kužim na terenu, to će sigurno dobro izgledati na parketu. Trebalo bi.”
Naravno da očekujemo medalju, zato i idemo tamo
Jesi li pratio pripremne utakmice, koje su igrali u Francuskoj i Nizozemskoj protiv selekcija, koje će biti jak protivnik i u Ukrajini?
“U to vrijeme sam svu pažnju usredotočio prema protivnicima na Europskom prvenstvu U18 i nisam ih mogao puno pratiti, ali su mi suigrači sve prepričali. Bez mene su mogli sa svima igrati, vjerujem da ću ja dodati još samo taj jedan dio.”
Možda je najveći teret to što vas svi vide na prvom mjestu i vjerojatno bi sve osim medalje bilo prihvaćeno kao neuspjeh. Često se čuju komentari “…kad je ono radio juniorima, kako će tek prolaziti kadetsku obranu”. Koliko znaš o ostalim protivnicima i što očekuješ?
“Treba ući u prvenstvo što hladnije glave, nema potrebe za imperativima. Imamo odlične igrače, imamo ekipu, ali to treba dokazati u Ukrajini. Naravno da očekujemo medalju, zato i idemo tamo, ne bi bilo dobro da se opečemo kao prošle godine. Srbi i Grci imaju dobre ekipe, igrali su momci s većinom ekipa pripremne utakmice i tu nije bilo nekakvih problema. Samopouzdanje nam ne fali, a vjerujem da ćemo imati kvalitetu i malo sreće da odemo do kraja.”
Dok ostali tvoji vršnjaci uživaju u odmoru, ti si cijelo ljeto mijenjao odredišta i naporno radio. Nedostaju li ti tvoji najbliži, tko ti je najveća potpora? Jesu li se roditelji bavili košarkom i da li dobiješ od njih koji savjet?
“Ha, ha, roditelji mi nisu sportaši, znaju osnove košarkaških pravila, ali svakim danom znaju sve više i više detalja. Još ih moram puno toga naučiti. Oni mi govore da uživam, a treneri su tu da dijele košarkaške savjete. Naravno, otac i majka su mi najveća potpora i bez njih ništa ne bi bilo moguće. Velika potpora su mi i brat i sestra, naravno i Liza” – rekao je Lovro i za kraj odgovorio na par kratkih pitanja.
“Visok sam 201 centimetara, bez patika. Naj događaj u prošloj sezoni je osvajanje prvenstva sa seniorima, ne razmišljam o sljedećoj, a želim medalju odmah , sada na U16. Volio bih jednom igrati za Lakerse, a u Europi za Real, Barcu ili neki turski klub. Bora Bora otok, to moram jednom posjetiti.”