Turska košarka prošle zime dobila je još jedno Hrvatsko ime. Zadranin Marko Banić potpisao je ugovor za prvoligaša Pinar Karsiyaka, nakon što je napustio ruski Unics prošlog ljeta. Nakon Španjolske, Njemačke i Rusije, Turska je četvrta Europska zemlja u kojoj će Marko zarađivati kruh. Njegov klub trenutno se nalazi u donjem dijelu tablice, iako su van zone ispadanja, sezona sigurno nije zadovoljavajuća. Razgovarali smo s Markom o novom klubu, iskustvima u zemljama gdje je igrao, o reprezentaciji, planovima za budućnost…
Marko, nakon dvije godine u Rusiji, krajem prošle godine potpisao si za Pinar. Jesi li zadovoljan odrađenim ugovorom u Rusiji?
Apsolutno. Nakon što sam se borio s ozljedom koljena u svom prvom mandatu u Rusiji, nisam ni pomišljao da će se povratak, nakon sezone u Njemačkoj, pokazati tako dobar. Stekao sam mnogo prijatelja u Kazanu, odlično se prilagodio na sve, od kluba, do samog grada, a i ono najvažnije, obitelj se uklopila odlično i sve je bilo na mjestu, pa su samim time i moje igre bile na nivou. Kada su svi ti aspekti bili dobro posloženi, nije mi ništa drugo ni preostalo nego da dobro igram i budem zadovoljan tamo.
Bio si nekoliko mjeseci bez kluba. Kako je došlo do kontakta s Turcima?
Moram reći prije svega da mi je ovo prvi puta u karijeri da sam tako dugo bio bez kluba, no bez obzira na to naporno sam radio cijelo ljeto, bio uporan i znao sam da će nečiji poziv kad tad doći. Trener Trifunović inzistirao je na profilu igrača kakav sam ja, pokazali su određeni interes i vrlo brzo smo se dogovorili za suradnju. Mogu reći slobodno da sam ugodno iznenađen samim gradom i atmosferom općenito, za ovo kratko vrijeme koliko sam tu.
Jesi li zadovoljan odrađenim do sada?
Pa i jesam. Dogurali smo do četvrtfinala Champions league, gdje smo ispali od Murcie. Moj nedostatak na početku je bio taj što sam kasno došao, što nisam prošao prave pripreme, no malo po malo uhvatio sam priključak s ekipom. Mogu reći da sam sa 33.godine na leđima i s obzirom na situaciju preko ljeta, kada sam bio bez kluba i trenirao sam individualno, zadovoljan kako trenutno igram.
Prema sadašnjem stanju na tablici osigurali ste ostanak…
Ostanak je osiguran, čak bi i u nekim varijantama mogli uhvatiti play off i 8.mjesto, ako se poklope neki rezultati. Prije svega krećemo sami od sebe, imamo dosta dobar raspored, susrećemo se s ekipama svog ranga i definitivno ćemo tražiti pobjede gdje god budemo mogli kako bi se dokopali mjesta koje vodi u play off. Liga je poprilično izjednačena, osim Fenera, slobodno mogu reći da ako vam se poklopi loš dan, možete stradati od svakoga, a tako isto i svakoga dobiti.
Ostaješ li i sljedeće sezone u Pinaru?
Potpisao sam ugovor do kraja sezone, tako da će lipanj i početak ljeta dati neke odgovore što i kako dalje. Idem tjedan po tjedan, utakmicu po utakmicu pa ćemo vidjeti.
Iako te u zadnjih nekoliko reprezentativnih okupljanja nije bilo na popisu, sigurno si pratio sve oko reprezentacije, bio si njen član godinama. Kako komentiraš „problem četvrtfinala“ i ta, recimo, glupa ispadanja u najvažnijim utakmicama?
Moram iskreno priznati da mi reprezentacija i sva ta atmosfera oko nje jako nedostaje. Također, još uvijek ne mogu prežaliti što nema više gospodina Željka Drakšića, koji je vodio brigu o svima nama, kako uživo, tako i telefonski. Treninzi, druženja, putovanja, utakmice, sve to jednom košarkašu daje onu dodatnu draž u igranju, pogotovo kada je u pitanju državni dres. Što se tiče tih kobnih utakmica, mišljenja sam da se nadvila ta neka čudna karma, koja nas očito ne prestaje pratiti. Prije svakog velikog natjecanja iz godine u godinu se radi ista greška, a to je da se stvori nerealna euforija i očekivanja, umjesto da se skromno i hrabro ide od utakmice do utakmice i upravo zbog te činjenice da nas dugo nije bilo na postolju, na kraju dolazi do velikih razočaranja. No, mislim da je problem i u tome što se neki igrači kada dođu u reprezentaciju ne mogu prilagoditi kolektivu, a ne postoji onaj istinski vođa kakav je bio Dražen, koji je sve vukao, bez da je morao reći jednu jedinu rečenicu. Mislim da se tu moramo „skockati“, da svi dišu kao jedan i da se pokaže malo više međusobnog poštovanja.
Jedan dobar rezultat pomaknuo bi sve na bolje…
Definitivno. Treba nam samo jedna medalja, usudio bih se reći, bilo kojeg sjaja, s obzirom na to da „sto godina“ nismo ništa osvojili pa bi bilo koje od tri mjesta na nekom velikom natjecanju digao sve na noge…no, trebat će vremena da dođemo do toga, iako se vide neki pomaci i promjene u savezu.
Trenutno smo također u nezavidnoj situaciji što se tiče plasmana na svjetsko prvenstvo, rat dva saveza doveo je do toga da najbolji igrači ne mogu igrati, što je tu je, to više ne možemo vratiti. Kako komentiraš ove zadnje poraze koji su nam se dogodili?
Mislim da se tim momcima nabio prevelik pritisak i bila je vidljiva blokada kod njih. Pa kako drugačije objasniti onaj očajan šut za tri poena u prvoj utakmici u Zadru protiv Rumunjske?! Mišljenja sam i da ljudi u Hrvatskoj nisu realni po pitanju nekih stvari. Danas svi igraju košarku, pa zvale se te zemlje Latvija, Rumunjska, Nizozemska ili Engleska. Mi smo svakako trebali igrati puno agresivnije,prije svega zato što smo igrali doma, podrška navijača bila je odlična i svi su se preduvjeti za dobar rezultat napravili, no zakazala je igra.
Je li bilo kontakta prema tebi oko priključivanja reprezentaciji?
Nije. Joke Vranković još davne 2011.godine me prekrižio s popisa putnika za europsko prvenstvo u Litvi, u vrijeme kada sam bio kapetan u Bilbau, s kojim sam ostvario plasman u finale ACB lige i igrao gotovo svoju najbolju košarku i tu je za mene reprezentativna karijera završila. Sami čin skidanja s popisa i nije toliko bio bitan, sramotan je čin na koji je to napravio. Telefonski me nazvati večer prije prve prozivke, a ne reći mi to u četiri oka, stvarno ne priliči. Također i razlozi koje je naveo nisu bili pravi, a mislim da sam svojim do tada doprinosom za reprezentaciju, zaslužio malo više respekta i poštovanja. Tu sam završio svoju reprezentativnu karijeru. Ali kad me već pitaš za ove kvalifikacije, smatram da je tu bilo itekako mjesta za mene i da sam mogao dati puno više nego su neki dali u ovim kvalifikacijama, no sada na to nema smisla trošiti puno riječi.
I za kraj, ako se ne varam, ovo ljeto napunit ćeš 34.godine. Do kada Marko planira igrati?
S obzirom na to da se sada sa 33.godine osjećam i igram kao mašina, ne vidim si kraj, godine su samo broj. Šalu na stranu, samo neka Bog da zdravlja i ako tako bude planiram još dvije godine igrati na visokom nivou.
Marko, veliko hvala na odvojenom vremenu za ovaj ugodan razgovor. Želim ti puno sreće u nastavku karijere i da mašina još dugo radi.