Pavličević iz Japana za Crošarku: Nisam požalio odlazak

Array

Trener Željko Pavličević u svojoj karijeri trenirao je najveće hrvatske i europske klubove, a trenutno je na radu u Japanu, gdje je također nastavio s velikim uspjesima. Popričali smo s jednim od najpoznatijih hrvatskih trenera o situaciji u Japanu, gdje osim treniranja jedne ekipe održava i seminare za sve japanske trenere, a osvrnuo se trener Pavličević i na situaciju u Hrvatskoj te izjavio kako ne vjeruje da će ponovno trenirati neku hrvatsku ekipu.

Za početak recite kako ste odlučili na odlazak u Japan i zašto baš Japan?

Ponuda za Japan mi je došla kad sam bio na skijanju u Dolomitima 2002. godine, a kontakti su postojali već od prije ali nisu bila osigurana sredstva. No član saveza, pokojni gospodin Nagata, je bio uporan. Na preporuku nekih članova Fibe, a povodom održavanja Svjetskog prvenstva u košarci u Japanu 2006. godine došlo je do dogovora i ponude za 4-godišnji ciklus priprema. Treba reći da je bilo dosta kandidata s raznih strana a još više zainteresiranih trenera, pogotovo za taj projekt.

Zašto Japan? Veoma često sam odgovarao na to pitanje – novi izazov, veliko natjecanje, nova kultura i zemlja, a u Europi sam osvojio sve i eto me u Zemlji izlazećeg sunca. Nikad nisam požalio, veliko životno iskustvo, organizirana zemlja, košarkaški slaba u muškim selekcijama, no klubovi su dobri. Zato su žene redoviti sudionici na Olimpijskim igrama i velikim natjecanjima, a razlog je što ne sudjeluju zemlje bliskog istoka (Jordan, Libanon,Iran..), koje su košarkaški jake u muškoj konkurenciji.

Ukratko predstavite svoj klub i svoju ulogu u njemu.

Moj klub, koji je osnovan prije dvije godine, zove se Shimane Susanoo Magic. Shimane je pokrajina, a Matsue grad u kojem je sjedište kluba. U dvije godine klub je skupio oko 8000 (najviše u Japanu) članova koji mjesečno pomažu klubu raznim iznosima, veći broj manjih i većih sponzora i s ulaznicama se formira budžet. U klub sam došao na poziv, da kao glavni trener zbog dugogodišnjeg iskustva pomognem i u formiranju sportskog dijela kluba.

Klubovi u Europi započeli su s pripremama za novu sezonu, kakva je situacija u Japanu?

Pripreme za novu sezonu počinju kao i u Europi početkom kolovoza, a sezona počinje sredinom listopada. No pripreme nekih ekipa su bitno različite od onoga na što smo mi navikli; bez bazičnih fizičkih priprema, ali s puno trčanja i rekao bih bez prave metodologije.

Koliko hrvatskih igrača i trenera ima u japanskim klubovima?

Nažalost nema ni naših trenera ni košarkaša u ostalim ekipama, tako da prevladavaju američki košarkaši koji su, iskreno rečeno, i puno jeftiniji. Ima bivših NBA zvijezda kao Abdul Rauf, ali i dosta igrača koji su bili samo prolaznici u najjačoj ligi svijeta. Većina se regrutira iz NBA razvojne lige ili dolaze igrači iz Južne Amerike. Svi imaju izuzetno pošten i zdrav odnos prema treningu i utakmicama. Od trenera, Bob Hill, poznati NBA trener, vodio je jednu sezonu Tokyo Apache. Od ove godine su tu po jedan trener iz Australije, Srbije i Litve.

U europskim klubovima dominiraju američki košarkaši, kakva je situacija u Japanu?

Ograničenja stranaca su različita i ovise o ligama. U JBL-u može biti samo jedan stranac na terenu i dva u ekipi, dok u ‘mojoj’ BJL ligi imamo pravo na 4 stranca i to u prvoj i četvrtoj četvrtini po 3 a u drugoj i trećoj po 2. Od prošle godine je to jedan stranac manje, što je dobro za japanske igrače.

Usporedba japanske s hrvatskom košarkom?

Uvjeti u dvije lige su različiti. JBL je financijski jača liga velikih kompanija ali bez mogućnosti širenja. Ima 8  klubova i rekao bih tu se manje štedi jer imaju osigurana sredstva. No i oni se moraju transformirati jer se formira nova Top liga, sastavljena od ekipa JBL-a i BJL-a. ‘Moja’ BJL liga je u formi naših, europskih klubova uz karakteristiku Japanaca da se štedi gdje može ali isplate su na vrijeme.

Ne postoje mlađe kategorije nego se igrači kao u Sjedinjenim Američkim Državama regrutiraju sa Sveučilišta ili rijetko izravno iz srednje škole (u velikim kompanijama bez fakulteta ne možete dobiti posao).

Potpora medija u mom klubu je fantastična i mi smo sportski simbol pokrajine koja nema drugih profesionalnih klubova. Japan je ogroman i na razini zemlje košarka nije sport od primarnog interesa kao bejzbol ili nogomet.

Koja je najveća razlika u treniranju hrvatskih i japanskih košarkaša?

Rad u japanskim klubovima i s domaćim igračima je zadovoljstvo za trenera; rad, disciplina i ono što se cijeni u Japanu, borbenost. Ako su igrači dali sve od sebe na terenu, navijači su zadovoljni.

Možete nešto više reći o Seminaru za trenere, na kojem ste bili predavač?

Seminar za trenere je veliko priznaje za mene, ali i za hrvatsku košarku s obzirom da se radi o obaveznom godišnjem seminaru za sve japanske trenere. Pored mene predavač je bio profesor Dragan Milanović koji mi je pomagao u radu kad sam bio trener reprezentacije Japana. Treba reći da je to već drugi put da držim taj najvažniji seminar, 2003. godine bilo je 897 trenera i to je u povijesti najposjećeniji seminar.

Ove godine smo predavali 29. kolovoza u Osaki pred 400 trenera, zatim 31.u Nagoyi pred 150 trenera i dva dana, 1. i 2. rujna u Yokohami, gdje je svaki dan prisustvovalo po 350 trenera. Sveukupno oko 1200-1300 trenera, koji su bili izuzetno zainteresirani. Inače moja je želja bila da prof. Milanović dođe ranije u Japan, no tek su se sada poklopile kockice.

Osnovne košarkaske teme su bile metodologija rada, tehnika, obrana i slično. Prof. Milanović je održao veoma korisna predavanja o bazičnim fizičkim pripremama, analizi rada japanske reprezentacije iz razdoblja od 2003. do 2006. godine, dijagnostici, testiranju, radu s utezima. Također je održao predavanje na NTC-u, japanskom sportskom centru gdje se pripremaju svi vrhunski japanski sportaši. Veoma korisno i za daljnju suradnju hrvatskih i japanskih sportskih  stručnjaka. S obzirom na ugled koji imam u Japanu imali smo veoma korisne kontakte s nizom pokrajinskih saveza čiji su predsjednici delegati u Japanskom košarkaškom savezu. Da bi se shvatili omjeri, Osaka košarkaški savez pokriva regiju od 20 milijuna ljudi, Yokohama 10 milijuna itd. Svaku večer smo imali prijem i zaista sam zadovoljan s promocijom naše košarke i Hrvatske u tim kontaktima.

Ima li Japan potencijal da u budućnosti igra značajnu ulogu na svjetskim prvenstvima ili Olimpijskim igrama u košarci?

Za nastup na Olimpijskim igrama ili Svjetskim prvenstvima Japan ima potencijal, ali uz drugačiji rad i selekciju, što je jedna od tema na seminarima koje držim. Nema puno visokih igrača a i ono što ih ima ne radi se dovoljno, a ni kvalitetno s njima.

Sigurno pratite i nastupe hrvatske reprezentacije na kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, Vaš komentar i očekivanja?

Kao član Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza pratim sve i čestitam ovim putem trenerima juniora na osvajanju Prvenstava Europe, rezultat je sjajan, ali još važnije je da imamo i igrače koji pokazuju veliki talent kao što je Dario Šarić. Seniori odrađuju posao i čekamo sljedeću godinu da vidimo gdje smo, koliki nam je potencijal na Europskom prvenstvu u Sloveniji.

Razmišljate li o povratku u hrvatsku košarku?

Povratak se može dogoditi ako dođe ponuda, ali gledajući razvoj situacije biranja trenera u nekim klubovima, gdje moje ime nije bilo spomenuto ni u najširim kombinacijama, ne vjerujem baš.

Hrvatska već godinama ostvaruje sjajne rezultate u mlađim kategorijama, a seniorska košarka sve više tone. Gdje je problem i kako ga popraviti?

Tema prelaska iz juniora u seniore je veoma delikatna i nije dovoljna sama kvaliteta igrača, ovisi o trenerima te odnosu kluba prema mladim igračima, a i faktor sreće je važan. Zato se tu puno igrača gubi i nisu krivi samo treneri čiji je status kod nas pao na najniže grane i bore se svaki dan za opstanak. Zašto bi oni razmišljali o sutra? Znači, to je stvar politike kluba i tu je problem, jer ni klubovi nemaju jasnu strategiju i lutaju. Lakše je kupiti gotovog stranca nego stvarati. Tu dolazimo do začaranog kruga, a talenata sigurno imamo.

Related Articles