Buzzer-Beater: Pijesak s Copacabane – dio drugi

Već je dvadeset i drugi dan u novoj godini, a još se uvijek kod nas priča o novogodišnjim odlukama. Ako se naši dragi čitatelji sjećaju, govorili smo da će se u 2016. pisati o isključivo pozitivnim stvarima kako bi se naglasio upravo taj aspekt poimanja košarke. Hoće se naglasiti ujedinjenost navijača, prednosti hrvatske košarke u odnosu na svijet oko iste, sinergija ljudi koji su na bilo koji način involvirani u košarkaške procese. Za vjerovati je da i vi tako mislite – veće stvari od ulaska hrvatske reprezentacije u bubanj za ždrijeb olimpijskih kvalifikacija sigurno nema u tjednu koji je iza nas. Kao šlag na tortu sjela je jučerašnja pobjeda Cedevite nad nezgodnim Turcima okupljenih u imenu Anadolu Efesa, a neće proći dugo, Vitamini će opet u Tursku. Fenerbahce već čeka.

Opet pišem o Cedeviti, reći će neki. Ali, nije zbog njih, već zbog Turaka koji su se, gle čuda, našli u tom istom ždrijebu baš kao braća Hrvati i Latvijci. Osim što sam osobno jako sretan zbog mladih zvijezda – Hezonje i Porzingisa, ne mogu se oteti dojmu da su naša “azijska košarkaška braća” iz čekaonice, Libanonci grubo i okrutno izdani. Za pojašnjenje situacije ne treba previše mozganja. Naime, Libanon je kao petoplasirana momčad čekao rasplet ovotjedne dodijele domaćinstava kvalifikacijskih turnira za OI. Dobile su ih baš one dvije europske zemlje za koje smo se svi nadali (Srbija i Italija), ali su dobili i Filipini, koji su mjesto na kvalifikacijskom turniru osigurali kroz polufinale Azijskog prvenstva. Dakle, Filipini ulaze kao domaćini, a Libanon kao sljedeći u redu, bilo bi logično. Ali, sastav izbornika Veselina Matića, Beograđanina koji je na europskoj smotri 1989. godine radio u stručnom stožeru Dušana Ivkovića u jugoslavenskoj reprezentaciji nije bio hrvatske odnosno latvijske sreće. Ušli su Turci.

Novcem nažalost ne možeš kupiti zdravlje i ljubav, ali očito možeš mjesto na olimpijskim kvalifikacijama. U dopisu kojeg je međunarodna košarkaška federacija (FIBA) poslala američkom NBC-ju između ostalih stoji da “Libanon nema dobar odnos sa FIBA-om Azija”, odnosno u prenesenom značenju – kasni s plaćanjima dotacija prema krovnoj kući azijske košarke. Svjetska FIBA je dakle, na svojevrsni amandman svoje azijske filijale urgirala stavljanjem veta na Libanon i iskoristila pravo njegovog opoziva. Otud Turci u kvalifikacijama, kao 14. (slovima četrnaesta) momčad s prošloljetnog Eurobasketa. Turska kandidatura za domaćinstvo jednog od tri turnira nije prošla (da jest, nas unutra ne bi bilo), ali Turci se snađu…

Nećemo se, svi zajedno, jasno baviti teorijama zavjere o tome jesu li i na koji to način Turci materijalno zaveli svjetske košarkaške oce, ali već samim time da ta zemlja ima košarku u velikoj ekspanziji dovoljno govori sama za sebe. Zasad je jedina bitna činjenica samo ta da bi Libanon neprijeporno bio lakši suparnik na jednom od predturnira za Rio.

Jedno smo proročanstvo ostvarili, sve se razvilo baš onako kako sam proteklog petka naveo. Isto tako, sada – dok čekamo da FIBA pred milijunski auditorij podastre pet hrvatskih protivnika i mjesto odigravanja njenog lova na štambilj kojim će se ovjeriti olimpijska viza, predmnijevam da bismo zaista mogli na Daleki istok. Nema kontinentalnog ključa, zna se samo da Srbi, Talijani i Filipinci igraju doma, a ostali se zasad vode principom – kuda koji, mili moji.

Nakon vaterpolskih katastrofa u vidu tri poraza kroz Europsko prvenstvo, nekako se aura hrvatskog sporta na tom mjestu promijenila. Istina, možda je (de)monteri bazena odnesu zajedno s konstrukcijom u svoj svojoj negativnosti pa se ona vrati na mjesto na kojem smo je ostavili u vikendu 25. i 26. travnja 2014. godine.

Kako bilo da bilo, ždrijeb na kojem će se sve doznati na rasporedu je u utorak, 26. siječnja od 18.30 sati, a moći će ga se uživo ispratiti na FIBA-inom YouTube kanalu. Krenut će nakon plesa kuglica kalkulacije oko imena novog izbornika, stručnog stožera, dvanaestorice onih koji bi Hrvatsku trebali odvesti na sunčanu stranu ulice. No, kao i uvijek, sve je na nama. Kad nam je već Bog dao novu priliku, kako kaže Kruno Simon u razgovoru za SN, onda nam je ona valjda dana zato da je se iskoristi.

Related Articles