Nedjelja, 24 listopada, 2021
More

    POPULARNE OBJAVE

    Priča o ratnim vremenima i Ciboni: “Priznanje Hrvatske, znači završetak rata!”

    Gotovo pola godine su se “Cibosi” osjećali poput podstanara, kojem skrbna gazdarica svakog tjedna peče i kolače, ali ne može nadomijestiti toplinu vlastitog doma. Kada su se izjalovili pokušaji da, zbog nemogućnosti igranja u Zagrebu, utočište pronađu u Munchenu gdje su računali na podršku brojnih Hrvata, pa u Madridu, Barceloni, Badaloni i Valenciji, koji imaju za Cibonu nužno uzletište, ali i vrhunskih sportskih događaja i više nego što im treba – skrasili su se u Puerto de Santi Mariji. Do prekrasnog andaluzijskog, turističkog gradića, i još ljepšeg hotela, preuređenog samostana “Montesterio San Miguel” gdje su spavali, a do nedalekog Puerto Reala, gdje su igrali utakmice, “Vukovi” su iz Zagreba putovali čak 26 sati! Kretali bi autobusom do Graza, odakle bi zrakoplovom dohvatili Frankfurt. Tu bi noćili, pa sutradan letjeli za Madrid i Sevillu, a odatle, valjda da sve završi kako je počelo, da se zatvori krug – sjedali u autobus i tek poslije 90 kilometara na cesti, isposnički, hodočasnički stizali do svog “manastira u luci Svete Marije”, smještene između Cadiza i portugalske granice. Zbog svega ovog su i beskrajnu brižnost domaćina, koji je Zagrepčane u zanimljivoj TV reportaži predstavio kao drage goste na dobrom putu da do kraja godine postanu “Cibona de Puerto Real!” doživljavali kao užasnu moru, a bez izgleda i načina da je se riješe.

    - Advertisement -

    No, prije Španjolske “Cibosi” su morali obaviti formalnost u islandskom Njardviku, gdje su poslije 111:76, u istoj dvorani već slijedećeg dana, i “ugostili” tamošnjeg prvaka (97:74). Košarka je, međutim, “Cibosima” bila tek usputna djelatnost. U zemlju s četvrt milijuna stanovnika, iznimno ponosnih na svoju neovisnost, prispjeli su kao svojevrsni ambasadori napadnute domovine nastavljajući nekoliko dana prije započetu diplomatsku misiju ministra inozemnih poslova Šeparovića. Islanđani, koji su agresiju na Hrvatsku prepoznali već prvih dana, dok je većina konzervativnog svijeta, bez grižnje savjesti, i od najstrašnijih zločina bezdušno okretala glavu, posvetili su našoj zemlji udarne prostore svih medija, a puna tri i pol mjeseca prije međunarodnog priznanja, hrvatsku trobojnicu istaknuli kraj svog barjaka u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani. Golemi transparent “STOP THE WAR IN CROATIA!”, obješen iznad klupe s igračima, i crni flor na dresu “Cibosa” u počast svim poginulim braniteljima domovine, govorili su više od same igre. A pismo naših košarkaša i njihova čelništva islandskom Parlamentu, što ga je uoči početka druge utakmice pred kamerama pročitala Helga Magnuzdottir, predsjednica Rukometnog saveza Islanda, burno su pozdravili svi gledatelji, solidarizirajući se s borbom za potpuno samostalnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku!

    “Cibosi” su se na povratku s Islanda, sedam sati bespomoćno čučeći u londonskoj zrakoplovnoj luci “Heathrow”, čekajući na vezu za Beč, preživjeli i zločinačko raketiranje Banskih dvora. A zamišljeni i zabrinuti, osjećajući se nezaštićenima poput svih “vukova bez brloga”, izašli su na start prvog klupskog prvenstva Europe, ustanovljenog krajem svibnja 1991. na Kongresu FIBA-e u Sofiji, Ta, kako i ne bi!? Zar nije užasno putovati čak tri tisuće kilometara ne do suparnikove, nego do “svoje” dvorane. Prvu utakmicu igrali su protiv estonskog Kaleva, posljednjeg prvaka SSSR-a. Slatkih 91:80, uz 22 poena Cvjetićanina, 20 Radulovića i 16 Sobina, bilo je više od obične pobjede. Bila je to potvrda da “Vukovi” mogu opstati i daleko od kuće. Bila je to pobjeda odvažnosti i samopouzdanja. Pobjeda za sve branitelje domovine, za sve Zagrepčane u podrumima i skloništima, i za 22 pomorca iz Zadra, Rijeke i Dubrovnika, s norveškog broda “Basrro Star”, koji su hrvatskim zastavama desetometarskim transparentom “Croatia – tvoji mornari!”, te trubama, zviždaljkama i bubnjevima, među dvije tisuće “Cibosima” sklonih gledatelja, stvarali dio ugođaja iz mašte u dalekoj, tada sablasno praznoj dvorani u Savskoj…

    Već sljedećeg četvrtka u gostima je srušena Barcelona 73:85! Radulović i Cvjetićanin postigli su 54 koša, a 35, uz samo pet promašaja, od 51 poena Cibone u drugom poluvremenu. Alihodžić je pak, sa šest skokova i tri blokade, Amerikanca Colemana već u prvom poluvremenu otjerao na klupu. U trećem kolu je, bez ozlijeđenog Cvjetićanina, udarnog igrača protiv Kaleva i Barcelone, ponižena Phonola 95:85. Alanović je ugušio šutera Gentilea, a Sobin NBA veterana Michaela Thompsona. Već u prvih 20 minuta “Vukovi” su točno ispucali devet trica za visokih 58:40. Zato ni najmanje ne čudi da su oduševljeni gledatelji pred kraj skandirali ”Ole, ole!”, dok je ushićeni izvjestitelj visokonakladnog sportskog dnevnika “As” Novoselov i Petrovićev sastav nazvao – “Torerosima iz Hrvatske!”.

    Četvrta žrtva bio je francuski prvak Olympique. U Antibesu do sredine nastavka bezazleni “Cibosi”, s lakoćom su uništili slavlje povodom otvaranja nove dvorane “Salusse Santoni”. Kada je sve bilo crno pred oluju (51:71 u 28. minuti), Novosel je ubojitom Raduloviću i mladom Mršiću pridodao stare dečke, Sunaru, Knegu i Čuturu, pa ne samo sačuvao obraz, nego i došao do pobjede u produžetku 100:93! U 12 minuta velikog preokreta “Vukovi” su napravili 33:13, u zadnjih pet minuta 16:9 ili, ukupno 49:22 za posljednih 17 minuta! Radulović je, ne izlazeći iz igre, ubacio te sezone rekordna 42 poena uz sedam trica, a Sunara sve za ludih 17 minuta – 15!… Poslije četiri kola Cibona je imala omjer pobjeda i poraza 4-0!!!

    San, međutim, ne traje vječno. U Puerto Realu ih je, u dotad najboljoj igri sezone, prodrmao moćni Maccabi. Sunara je s 20 koševa i 4 trice bez promašaja za samo 16 minuta, tada pripomognut Sobinom, opet izvukao produžetak, ali je ostao bez lopti u sekundama odluke, kada bi, stjecao se dojam, pogodio i iz svlačionice. Šteta… Knorr je bio sljedeća žrtva nezasitnih “Vukova” (87:74). Radulović nije briljirao, ali je s četiri uzastopna pogotka prelomio utakmicu u kojoj je Alanović izblokirao i 213 centimetara visokog Binellija, centri Cibone Knego, Alihodžić i Arapović ravnomjerno su rasporedili čak 28 koševa, a Zdovc i Wennington, budući centar Chicago Bullsa, ubacili tek 11 poena. Aco Petrović je, u odsutnosti višim političko-sportskim obvezama spriječenog Novosela, prvi put samostalno vodio momčad. Čudesnih 5-1 u šest utakmica odigranih tisuće kilometara od ratom ispaćene Hrvatske i izmučenog Zagreba, bili su odskočna daska i do samog čela A skupine, u kojoj će “Cibosi”, u posljednjem kolu pri izboru: prvi ili četvrti, odabrat – četvrto mjesto!? Zašto? Do četvrtka odluke još su četiri puta pobjedili i triput izgubili. Najprije su poraženi u La Coruni 89:96, gradiću na obali Antlantika. Tamo su bili gosti Slobodne Dalmacije, vjerojatno u prvoj utakmici u povijesti FIBA kup natjecanja koju su dva kluba iz iste zemlje morali igrati izvan domovine! Uoči početka razvijen je transparent s natpisom “Reconocemos a Croacia, queremos el final de la guerra!” iliti “Priznanje Hrvatske, znači završetak rata!” apeliravši tako ne samo Španjolskoj već čitavoj Europi da se njihovu zemlju prizna kao samostalnu državu. U prvih deset minuta, sa šest trica Radulovića i Cvjetićanina, “Cibosi” su došli do 27:17, a u drugih deset ispalo je 12:32, pa minus 10 na poluvremenu i čak minus 22 šest minuta prije kraja (89:96).

    Tjedan dana kasnije, uoči treninga u polumilijunskom Tallinu, glavnom gradu Estonije, “Cibosi” su saznali za priznanje svoje države. Odmah su, brzojavno, čestitali predsjedniku Tuđmanu i uzoritom kardinalu Kuhariću, a sutradan, 16. siječnja, uz iskazivanje naglašenih simpatija oko tri tisuće podupiratelja Kaleva, prvi put nastupili kao predstavnik tada već od pedesetak zemalja međunarodno priznate Hrvatske! U euforičnom raspoloženju najlakše je bilo Aci Petroviću, a najteže nemoćnom sastavu domaćina. Igrači su znali da se na ovakav dan ne igra loše, ni ne gubi. Veljko Mršić zabio je 25, Cvjetićanin 23 uz pet trica, Radulović 22 te Sobin 20. Arapović se iskazao sa 12 skokova, a Alanović čvrstom obranom. Barcelona je potom, u Puerto Realu, vratila milo za drago, sa 76:83 ostvarivši sedam pobjeda za redom nakon potopa od “Vukova”. Phonola je pak i u Caserti bila nalik kišobranu sa stotinu rupa (96:82). Opet su centri Arapović, Sobin i Knego podigli zid ispred reketa, dok je Radulović ubacio 40 poena. Olympique je, usprkos novom porazu 105:99 stekao glas momčadi koja ne odgovara “Vukovima”, dok je Maccabi suparnik na kojem Cibona najčešće “lomi zube” izmislio flaster na Raduloviću da ovaj nije ni pogledao prema košu, odnoseći pobjedu 69:60. Međutim i nakon sljedećeg, 13. Kola, sve je ostalo otvoreno. “Vukovi” su pred sedam tisuća navijača u Bologni pobijedili Knorr, te im nanijeli tako prvi domaći poraz. Cibona je čitavu situaciju držala pod kontrolom, sve ili gotovo sve odlučivali su sami, i to protiv Splićana, koje nikakav rezultat nije mogao pomaknuti s petog mjesta. Sve utakmice već su bile završene kad su protiv Slobodne Dalmacije nakon 102:102, otpočeli produžeci. Pobjeda im je donosila prvo mjesto i dvije ili tri bitke (tko zna gdje?) protiv Partizana, poraz – jednu utakmicu u Zagrebu, te jednu ili dvije u Badaloni, protiv Joventuta! “Žuti” su se lomili kako igrati, što raditi, pogađati ili promašivati. Igrači obiju momčadi na čas su upitno pogledavali jedni druge, na čas, očekujući bilo kakve upute svojih šefova na klupi. Nitko, pa ni sam Novosel, u tim trenucima nije bio siguran što je bolje. Ispalo je 117:110 za Splićane… Knorr je tako osvojio prvo, Barcelona drugo, Maccabi treće a Cibona četvrto mjesto. Do kraja su se redom poredali Slobodna Dalmacija, Olympique, Kalev te Phonola.

    Svakojake špekulacije, komentare i priče prekinuo je Cibonin šef struke, Mirko Novosel, izašavši pred novinare nekolika dana nakon završetka lige tijekom koje su “Cibosi” imali – 59 letova i 46 vožnji autobusom! – “FIBA je prije dvadesetak dana najavila mogućnost igranja četvrtfinala u Zagrebu. Osim, jasno, u slučaju okršaja nas i Partizana. A upravo to bi stvorilo nesagledive probleme budući da nitko nije htio organizirati utakmice sa neizbježnim financijskim krahom i velikim rizikom incidentnih situacija. Pa kad smo već mogli izbjeći neugodnosti, mi smo to i učinili! Zbog toga se ni nismo pretjerano trudili dobiti ovaj posljednji dvoboj. Između dvije varijante, odabrali smo – povoljniju. Bila je to i jedina prilika da naša vjerna publika vidi uživo barem jednu utakmicu Eurolige!”…

    Kako je bilo sa Španjolcima iz Badalone? Joventut je ugošćen i ispraćen gospodski. U svakom pogledu. I igrači i čak dvadesetak novinara, za koje je organiziran prijem na najvišoj razini. “Cibose” su pak izdali živci i strpljenje. Ne treba se čuditi, jer su tog 12. ožujka 1992. Konačno, poslije punih 11 mjeseci i tri dana, opet službenu utakmicu odigrali pred svojim navijačima, u svom domu. Osjećali su se poput zatočenika, poslije višegodišnjeg robijanja, puštenog kući. Emocijski kaos pokušavali su svladati ishitrenim šutevima za tri te otišli u nepotreban poraz. Šteta što nakon Cvjetićaninovog koša za 65:64, samo tri minute prije kraja, nisu ohladili glave. Zagrebačkih 68:73 zapečatilo je 67:92 u Badaloni. Joventut je otišao do finala, baš kao i Cibonin nesuđeni “drugi izbor” Partizan, koji je šutom Đorđevića u posljednjoj sekundi, postao prvak Europe.

    “Cibosi” su pak nakon Badalone, jednostavno “pukli”. Zapali su u krizu, samo dvadesetak dana kasnije izgubili su i prvi Hrvatski kup, pa im je upravo na dan ugošćavanja Joventuta započeto prvo državno prvenstvo, ostalo posljednjom prilikom da spase sezonu. To su i učinili. I više od toga. Najteža sezona u Ciboninoj povijesti završila je trofejem prvog prvaka Hrvatske!

     

     

    Izvor: Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca; Zoran Kovačević

    - Advertisement -

    NAJČITANIJE VIJESTI TJEDNA

    zadnje objave

    NE PROPUSTITE