Konačno smo uspjeli! Toliko željena borba za medalje je ostvarena i neka sada protiv Litve bude što biti mora. Hrvatska će, ako ništa drugo, ovaj Eurobasket završiti kao moralni pobjednik.
18 godina smo čekali, prošli sve i svašta, propuštali velika natjecanja, igrali kvalifikacije i gubili četvrtfinala nakon velikih prednosti. Šest puta smo gubili u četvrtfinalnim susretima. Nekako smo ovoga puta morali tražiti tu sedmu sreću. I sedma je konačno, bila sretna. Sada je prekinuto i to prokletstvo s velikih natjecanja i neka tako ostane, neka Hrvatska ponovno zaživi u košarkaškoj euforiji, baš onako kao i za vrijeme velikana Dražena Petrovića i Krešimira Ćosića.
I protiv Ukrajine smo imali ogroman rezultatski suficit, ali smo i dalje strahovali. Kako i ne bi, kada smo dosta puta na taj način bili lišeni polufinala. Bili smo hladne glave do samoga kraja i konačno ostvarili taj dugo očekivani rezultat. I dobro da jesmo, jer ova naša reprezentacija je ovo zaslužila. Ne i izbornik, koliko momčad kao momčad. Svatko od igrača je imao svoj dio zasluga za ovaj plasman.
Ne treba više spominjati povijest. Ono košarkaško crnilo je prošlo. Preboljeli smo Tursku 2001., Litvu 2007. i Sloveniju 2009. Ukrajina nam je bila potrebna. Da se uvjerimo da postojimo kao košarkaška nacija i da preko nje ipak pokušamo ostvariti ono što nikad nismo kao samostalna država. Pogotovo sada, kada niti jedna jedina reprezentacija ne može sa sigurnošću tvrditi da je za razinu ili više jača od drugih. Bili smo drugi, bili smo treći, ali prvi nikada nismo. Ova generacija nas sve više uvjerava da to možemo biti upravo sada.
Trebalo je premostiti ovo što je prošlo preko nas. Od one katastrofe od košarke kakvu smo prezentirali protiv Španjolaca prvoga dana ovog natjecanja, preko pobjede sa zvukom sirene protiv Gruzije, pa sve do polufinala. Osam uzastopnih pobjeda, osam uzastopnih razloga za slavlje cijele nacije. Ne treba u ovim trenucima niti pomišljati što bi bilo kad bi bilo, no zamislimo da je sasvim slučajno Ante Tomić promašio polaganje u zadnjim trenucima protiv Gruzije. Zasigurno ne bismo sada bili gdje jesmo. Domaćine su ohladili onda kada su se najmanje nadali, svladali Fince i Talijane, koji su također bili u naletu, a onda i Grke te Ukrajince. Svaka pobjeda je bila posebno bitna i svaka je imala svoju čar.
Uvijek nam je netko proradio kada nam je to najviše trebalo. Nije to morao uvijek biti isti igrač. I samim time smo pokazali da smo konačno jedan uređeni sportski kolektiv, kojeg malo što može pokolebati. Pristojno smo pokriveni na svim pozicijama na parketu. Imamo novog vođu – Bojana Bogdanovića, koji hladnokrvno ubacuje sve ono što je za Hrvatsku najviše bitno. Njegova briljantna predstava protiv Ukrajine nam nije ni trebala, kada se već u prvom dijelu vidjelo da su gotovo svi naši momci ispunjeni željom za polufinalom, a time i ogromnom količinom samopouzdanja.
Isto to nam je potrebno i protiv Litve. Bez osvrta na prošlost, jer nas ona više uopće ne zanima. Bez osvrta na bilo što, što nema veze s onim što moramo odigrati danas. Pripremljeni jesmo, ali i umorni. Odigrati devet utakmica u 15 dana na vrhunskoj razini nije lako, a tek slijede one najzahtjevnije. No, naša želja da konačno uspijemo je daleko veća od količine umora. Princip igre ne treba mijenjati. I Litva je jedna normalna ne pretjerano jaka europska košarkaška reprezentacija sa svojim usponima i padovima. Slovili su kao najveći favoriti s obzirom da imaju kompletan roster, no sad se igra polufinale i tamo su svi jednako kvalitetni. Učimo od Srbije te Bosne i Hercegovine. Oni su imali lijeka za Litvu. Slijedimo i mi taj balkanski karakter, neka nas košarkaši iznova obraduju, a ovaj put kao nikada do sada.