Iako je hrvatskoj uobičajeno da nakon izgubljenog finala svi pričaju kako imamo gubitnički mentalitet, kako treba smijeniti trenera te kako polovica igrača ne zaslužuje biti na prvenstvu, nakon U18 Europskog prvenstva koje je jučer okončano, reakcije su sasvim suprotne. Iz ničijih usta nije izletjela niti jedna riječ kritike već samo riječi hvale. Hvali se izbornika Antu Nazora, hvale se pojedinci, hvali se kolektiv.
Bez Hezonje i Bendera
Zbog operativnog zahvata na gležnju, svima bilo jasno da Mario Hezonja neće nastupiti na prvenstvu, ali se ipak čekalo čudo koje se nije dogodilo. Hezonja je na preporuku zdravstvenog tima Barcelone odlučio mirovati ovo ljeto i u potpunosti se pripremiti za sljedeću sezonu. Sezonu u kojoj ga čeka izazov borbe za minutažu u prvoj ekipi Barcelone, Svjetsko U19 prvenstvo, a moguće i Svjetsko prvenstvo s A reprezentacijom.
Nakon što je svima postalo jasno da neće biti u ekipi koja brani kadetsko zlato, Nazora je šokirala teška ozljeda Ivana Bendera. Bender je ozlijedio koljeno na U19 SP, a po mnogima je to jedan od glavnih razloga lošijeg plasmana Hrvatske na spomenutom takmičenju. U okrnjenom sastavu, bez dva igrača koji bi zasigurno bili nositelji, Hrvatska je ispraćena na prvenstvo sa skepsom. Istinski poznavatelji rekli bi bezrazložno jer poznavajući igrače i dalje im je bilo jasno da ovi momci mogu puno.
Možete li zamisliti Tursku bez Kenana Sipahija? Isto ono što je on za njih, Hezonja je trebao biti za Hrvatsku, a možda čak i više. Ivan Bender zasigurno bi bio ponajbolji centar turnira i time rasteretio Karlu Žganeca i Marka Arapovića, a Tomislav Gabrić preselio bi na prirodnu poziciju trojke. Time bi unutarnja i vanjska linija imale nevjerojatnu širinu, a Hrvatska bi se prošetala do naslova prvaka Europe.
Lako je pričati što bi bilo kad bi bilo. Znao je to i Nazor koji nije imao izbora nego uzdignuti kolektiv iznad pojedinaca. Sumnjam da je itko od vas prije prvenstva pomislio da će Paolo Marinelli i Domagoj Bošnjak biti u petorci prvenstva. No eto, dogodilo se. Svatko tko je ušao i minutu u igru, točno je znao svoj zadatak, a momčadska igra je izbacila spomenute igrače i “okitila ih lovorikama”.
Prvi krug natjecanja po skupinama
Ždrijeb nam je namijenio skupinu koju smo trebali proći bez poteškoća, što smo i učinili. Uvjerljivom pobjedom protiv Ukrajine otvorili smo turnir. Sljedeći dan uslijedio je poraz protiv Turaka, a potom slavlje nad Englezima. Hrvatska je u drugi krug prenijela jednu pobjedu, a suditi o igri i dalje je bilo teško s obzirom na samo jednu ozbiljnu utakmicu.
Drugi krug
U sljedećoj fazi za protivnike smo dobili Latviju, Španjolsku i Italiju. Latvija nas je potpuno zasluženo pobijedila i u nekim trenucima održala košarkašku lekciju. Ipak, u globalu nije to izgledalo loše. Hrvatska se nije predavala i uvijek se vraćala. Dojma sam da je samo nedostajao neki okidač koji bi nas vinuo iznad drugih.
Taj okidač nije upalio protiv Španjolske u utakmici koju smo izgubili s “pola koša”, ali zato je protiv Italije koju je Hrvatska pregazila za ulazak u četvrtfinale. Igrači puni samopouzdanja ušli su u utakmicu samo s jednim ciljem, ne da pobjede Talijane i prođu skupinu, nego da osvoje zlato. Pristup koji je trebao biti od početka, a ne kada “voda dođe do ušiju”. Hrvatski inat konačno je proradio.
Knockout faza
Zauzevši tek četvrto mjesto u skupini, četvrtfinale nam je donijelo Ruse, iznenađujuće pobjednike skupine ispred favoriziranih i neugodnih Francuza. Kemiju iz utakmice s Italijom, naši su momci “pretočili” na Ruse i potpuno suvereno slavili i ušli u polufinale.
U polufinalu su ih čekali stari znanci, domaćini Latvijci. Nošeni bučnom podrškom cijele dvorane, dobili su prvo poluvrijeme s 9 razlike. Igra naših nije funkcionirala, gubili smo puno lopti i promašivali otvorene šuteve. U nastavku smo vidjeli novu Hrvatsku. Furioznom trećom četvrtinom, Nazorovi izabranici utišali su dvoranu. U istom ritmu nastavljaju i početkom četvrte dionice. Potom je slijedilo malo opuštanje, ali manirom rutinera naši igrači čuvaju prednost i ulaze u veliko finale.
Tamo nas je ponovno čekala Turska koja je nevjerojatnim preokretom svladala Španjolce u polufinalu. U utakmicu smo krenuli fenomenalno, Marinelli i Arapović su laganim poenima nemilice punili Turke koji su djelovali drogirano. Ipak podizanjem agresivnosti i vođeni Kenanom Sipahijem malo po malo smanjuju zaostatak te prelaze u vodstvo. Na koncu su zasluženo slavili i okitili se naslovom.
Kako su igrali?
Gledajući pojedinačno niti jedan igrač nije podbacio, štoviše većina je pokazala i više od očekivanog. Prvenstveno se to odnosi na Marinellija i Bošnjaka koji su na koncu s pravom izabrani u petorku turnira. Dvije godine mlađi Lovro Mazalin suvereno je vodio igru Hrvatske ne pokazujući svoje godine i sada s pravom možemo reći da je on nasljednik Šarića i Hezonje. Uvijek borbeni Gabrić dao je svoj doprinos, često nas vadeći šutom za tri poena i nikakve brojke ne mogu dočarati značaj ovog polivalentnog igrača, slično kao i Karlo Žganec koji je naš najbolji strijelac i skakač.
Marko Arapović dao je svoj obol igrom pod košem i skokom u kojem je bio dominantan. Ne bi bilo u redu da ne spomenem i sve druge koji su imali manju minutažu i koji su nerijetko mijenjali ritam utakmice u našu korist, poput Andrije Ćorića, Josipa Gulama ili Doriana Jeleneka. Ivan Jukić, Juraj Kozić te Bruno Žganec možda nisu igrali previše, ali su također bitan kotačić ovog uspjeha naše košarke.
Zadužili sve mlađe generacije
Generacija igrača rođenih 1995. godine i mlađi u svojim vitrinama već imaju kadetsko zlato i svjetsku broncu. Nesumnjivo je to da se u našim klubovima počelo ozbiljno raditi i bitno je da kontinuitet postoji. Nadamo se da će svi dobiti priliku u svojim klubovima pokazati što znaju i umiju te da će nagodinu na Svjetskom prvenstvu napasti zlato, isto ono koje im je prošle godine izbjeglo za dlaku.
Ovim rezultatom, krvavim radom i borbom do samog kraja zadužili su sve mlađe generacije i digli letvicu visoko, točno tamo gdje Hrvatska košarka zaslužuje biti, na krovu Europe. Prilikom same dodjele medalja na licima naših igrača bilo je vidljivo razočaranje, ali nakon nekoliko sati kada se puls smirio i oni su shvatili što su napravili. Oni nisu izgubili finale, nego su osvojili srebro!
Izborniku Anti Nazoru, cijelom stručnom stožeru, a na kraju i igračima, portal Crošarka čestita na uspjehu i želi im puno sreće i zdravlja u daljnjem radu.