I dok su u Hrvatskoj podijeljena mišljenja treba li jedan strani igrač zaigrati za nacionalnu izabranu vrstu, praksa je takva da je to u Europi postao uobičajeni trend. U nemogućnosti da proizvedu i afirmiraju kvalitetnog domaćeg igrača, mnoge reprezentacije angažmanom stranog (američkog) pojačanja pokušavaju doći do rezultata, koji bi zadovoljio njihove apetite.
Sasvim sigurno, stranac u reprezentaciji trebao bi donijeti jednu prevagu na parketu i dodatnu kvalitetu, čak u tolikoj mjeri da bi morao biti dvostruko učinkovitiji od domaćeg igrača s kojim dijeli svoju poziciju. Kako u napadačkom, tako i u obrambenom dijelu. U protivnom, angažman takvog jednog igrača ne bi imao previše smisla.
Ako ćemo gledati prednosti dovođenja stranca u reprezentativne redove, možemo to promatrati kroz prizmu želje da se na instantan način dođe do velikog rezultata. Često se naglašava koliko je važan rezultat reprezentacije da bi se u jednoj zemlji košarka podigla na jednu višu razinu. Ako bi stranac tome pridonio, onda je angažman njegovog lika i djela sasvim opravdan potez.
Ovime su se zasigurno vodili Rusi, kojima je Jon Robert Holden u posljednjim sekundama finala donio zlato na Europskom prvenstvu u Španjolskoj 2007. godine. Također, i u Makedoniji košarka živi punim plućima, nakon što je njihova reprezentacija na krilima sjajnog Bo McCalebba došla do povijesnog uspjeha, osvojivši sjajno četvrto mjesto na Europskom prvenstvu u Litvi 2011. godine.
Ono negativno u ovoj priči je stagnacija u razvoju vlastitih igrača i guranje istih u podređeni položaj strancu, koji tako postaje vođa i autoritet na parketu i izvan njega. No kada on završi reprezentativnu karijeru, nastaje praznina koju je teško popuniti. Najidealnije rješenje bi bilo, kada bi jedan domaći igrač stasao uz stranca, postao lider te svoju ulogu prenio na naraštaje koje dolaze. Tada bi, čini se, dovođenje stranca u reprezentacije imalo najviše smisla.
Je li Hrvatska dobro izabrala?
Konkretna razmišljanja o tome da li bi jedan stranac trebao zaigrati za hrvatsku reprezentaciju pojavila su se 2009. godine, kada je u dresu Cibone nastupao sjajni Amerikanac Alan Anderson. Anderson je u Cibonu stigao na mala vrata, da bi vrlo brzo postao apsolutni lider, najbolji strijelac momčadi, vođa u pravom smislu te riječi s istančanim osjećajem za suigrače.
Cibona je te godine, ponajviše njegovom zaslugom, igrala Final Four ABA lige te je osvojila dvostruku krunu, hrvatsko prvenstvo i kup. Ostavio je snažan dojam na sve ljubitelje košarke u Hrvatskoj. Imao je karakteristike igrača kakvog Hrvatska još nije imala od vremena Dražena Petrovića te su, stoga, mnogi u njemu vidjeli košarkaša, koji bi nam mogao donijeti jednu novu dimenziju i toliko željeni iskorak u rezultatskom smislu.
Ubrzo se rodila ideja o njegovom angažmanu za hrvatsku reprezentaciju, a i sam Anderson je pokazivao želju da zaigra za Hrvatsku. Ruka na srcu za vrijeme intoniranja hrvatske himne na utakmicama hrvatskog prvenstva slika je koja se svima urezala u sjećanje. Njegova poruka svim nadležnima je bila jasna. Sve ostalo je bilo u rukama hrvatskog košarkaškog saveza i izbornika Jasmina Repeše. Međutim, kao niti jedna dobra ideja, koja bi u nekom smislu značila boljitak hrvatske košarke, niti ova nije došla na plodno tlo čelnicima HKS-a.
Da njegova sjajna polusezona u Ciboni nije samo plod slučajnosti, Anderson je, nakon odlaska iz Hrvatske, svoju klasu pokazao nastupajući za europske gigante Maccabi Tel Aviv i Barcelona te NBA momčad Toronto Raptors, gdje je jedan od glavnih zvijezda. Iako je napustio Hrvatsku, Anderson je i dalje pokazivao želju za nastupom za reprezentaciju, međutim, do njegovog angažmana nikada nije došlo.
Prema Repešinim riječima, do suradnje nije došlo jer „nije postojao opći konsenzus oko nastupa stranaca za reprezentaciju, a ideja da bi Alan Anderson mogao nastupiti za Hrvatsku nije dobro prihvaćena u javnosti, medijima, a ni među igračima.“ Pošteno, stvar je bila riješena i činilo se da smo si zacrtali put kojim ćemo ići – s hrvatskim igračima po medalje! No ono što je uslijedilo je teško objašnjivo.
Nastupajući u dresu Cedevite, sjajan dojam je ostavio još jedan američki igrač, Dontaye Draper, koji je bio najistaknutiji pojedinac i MVP na putu zagrebačke momčadi do 3. mjesta u Eurokupu i finala regionalne ABA lige. To mu je, samo godinu nakon odbijenice Andersonu, donijelo državljanstvo i poziv za nastup za hrvatsku reprezentaciju. U najmanju ruku, čudno i iznenađujuće.
Draper je, sasvim sigurno, sjajan igrač, no nije ono što Hrvatskoj treba u ovom trenutku. Naime, njegova prirodna je pozicija mjesto razigravača, a Hrvatska je, u trenutku njegovog angažmana, na raspolaganju imala čak pet hrvatskih igrača: Zorana Planinića, Roka Ukića, Marka Popovića, Roka Stipčevića i Davora Kusa. A trenutno se na popisu izbornika Repeše za pripreme pred Europsko prvenstvo u Sloveniji nalaze Ukić, Stipčević i Ante Delaš.
Ako se vodimo onim kriterijem da bi stranac u reprezentaciji trebao biti dvostruko bolji od hrvatskog igrača da bi njegov angažman imao smisla, složit ćete se da onda Draper ne bi trebao imati prednost pred ovim hrvatskim reprezentativcima. Posebno ako se uzme u obzir da u protekloj sezoni, igrajući za Real Madrid, nije dobio odgovarajuću minutažu i konstantnu priliku igrati košarku na najvišoj razini, a to je, sasvim sigurno bilo potrebno za nastup na Eurobasketu u Sloveniji?
Stoga, nameće se logično pitanje, čemu angažman Drapera? Čemu angažman stranca uopće, kada već priliku nije dobio Anderson, koji igra na poziciji na kojoj mi, izuzev Bojana Bogdanovića, nemamo igrača koji bi u tolikoj mjeri donijeli prevagu reprezentaciji, kako u igračkom, tako i u rezultatskom smislu?
Što se promijenilo u samo godinu dana, od trenutka kada nije postignut zajednički konsenzus oko dovođenja stranaca u reprezentaciju do angažmana Dontaye Drapera? Što se promijenilo među igračima koji, prema Repešinim riječima, nisu prihvatili takvu ideju? Je li to uopće do Repeše i igrača? Ili jednostavno netko ima svoju, sasvim drugu računicu?