Američki san je dobrano načet. Gotovo pa fama o njihovoj nepobjedivosti, barem kada govorimo o profesionalcima iz NBA lige, poljuljana je te jeseni 1989. godine.
Naime, u okviru finala trećeg izdanja tada vrlo cijenjenog McDonald’s Open turnira, u Rimu, europski prvak, Jugoplastika „držala je u šahu“ prepotentne košarkaše Denver Nuggetsa, koje je vodstvo najjačeg košarkaškog natjecanja poslalo da pokaže svijetu koliko su još miljama daleko od njihovog nivoa, razine i kvalitete. Ako se prisjetimo prva dva turnira, onda ćemo odmah uvidjeti da su sve europske momčadi – Philips iz Milana, Scavolini iz Pesara, Real i Barcelona, pa čak i dvije najbolje europske reprezentacije – Jugoslavija i SSSR, redovito gubile s vrlo visokom razlikom od klubova iz NBA društva.
U Rimu se dogodilo da je Jugoplastika bila posve ravnopravna svih 48 minuta susreta. Splićani su na kraju ipak poraženi, s vrlo tijesnih minus šest razlike, ali kada se gleda po četvrtinama, onda dolazimo do zaključka da su bili bolji u čak dvije. Drugu su dobili 33:29, a posljednju 37:36. Do tada niti jedan sastav nije uspio polučiti sličan doseg. Prva četvrtina nije bila baš nešto vrijedno spomena, ponajviše zbog činjenice da su se Splićani, osim s nevjerojatno brzim suparničkim košarkašima, morali boriti i s pravilima na koje nisu bili naviknuti. Nekako im je najveći minus bio kratkoća vremena za napad – 24 sekunde, umjesto za njih tada naviklih 30. Otuda i puno početnih promašaja, jer je većina lopti morala biti upućena prema košu kada je vrijeme već isticalo. Ali, kada je ta početna trema polako nestala, Splićani su priredili sjajnu košarku.
Dok su na parketu bili Luka Pavičević, Toni Kukoč, Duško Ivanović, Goran Sobin i Dino Rađa, nije bilo gotovo nikakve razlike u igri između „profića“ i naših amatera. Jugoplastika je cijelo vrijeme imala visoki postotak šuta – u prvih 24 minute – 60, a u drugom dijelu – 53 posto.
Najviše problema stvarali su im suparnički snažni centri, Schays, Rasmussen i Kempton, koji su ih otjerali od koša. Kako razlike u preciznosti nije bilo, veći broj skokova donio je Denveru ipak malu prednost nakon prvog dijela utakmice.
Rješenje za brzu igru i protunapade…
„Hvataju nas samo na brzinu, s njom nam remete obrambeni raspored igrača ispod koša“, u svlačionici je naglasio Božo Maljković, te istaknuo i ovo: „Amerikanci su dosad ozbiljno igrali, ali sad će sigurno stisnuti sto posto, jer su dobro rasporedili snagu“.
I pogodio je šjor Božo. Denver je pokušao ionako brzu igru još više pojačati. Njihovo je vrlo jako oružje bio protunapad, a kada im se on zaustavio, onda nisu iamali puno izgleda u pozicijskoj igri. Toni Kukoč je umirio Aleksa Englisha, najboljeg strijelca Nuggetsa. English je u to vrijeme u NBA-u zabijao više od dvije tisuće koševa po sezoni, a od veljače 1987. nikada nije na jednoj utakmici postigao manje od deset poena. Te večeri u Rimu pogodio je baš tih spomenutih deset koševa. Ali, Amerikanci nisu imali samo jednog koš-getera, nego barem još trojicu, pa su zato naši junaci imali podosta problema s jako preciznim Davisom, Leverom i Adamsom. Ali, bez obzira na to, pronašli su snage da se do samog kraja, točnije do dvije minute do kraja, potpuno ravnopravno nose s američkom momčadi. Gubili su s tek pola koša razlike – 120:121!
Nažalost, u tih posljednjih 120 sekundi bilo je očito da im ponestaje snage, a s njome i koncentracija. Tako da usprkos želji i presingu nisu više uspjeli dostići Denver. Na kraju su ipak slavili oni od kojih se to i očekivalo, ali puno, puno teže nego su svi predviđali. Podosta je tome kumovao i očajni sudački dvojac: Evans iz Amerike i posebno Finac Jungenbrand, koji će kasnije suditi u još dosta navrata našim klubovima i reprezentaciji i uglavnom uvijek vrlo loše. Teško nam je prisjetiti se susreta nakon kojeg nije bilo povika na ovog djelitelja pravde.
Vodili jedanaest i pol minuta
Denver Nuggetsi su tada slovili za jedan od najatraktivnijih i najefikasnijih sastava NBA lige. Radilo se o izrazito napadačkoj momčadi, koja je malo koji susret završavala s manje od sto koševa na svojem kontu. Tako da će trajno ostati zapamćeno da je Jugoplastika vodila punih jedanaest i pol minuta, te da su na kraju naši igrači napustili parket dvorane Paleur sa samo šest koševa manjka. Da je na teren izašla neka malo slabija momčad od Nuggetsa, vjerojatno bi konačan pobjednik bila splitska družina.
„Ponosan sam što sam bio sudionik jednog ovakvog susreta. Pokazali smo i dokazali da smo zasluženo osvojili naslov prvaka Europe prije šest mjeseci u Münchenu. Nismo se niti jednog trenutka prepali njihove snage i zato mi je jako žao da su im suci morali pomagati da se ne osramote. Ovo je bila odlična prezentacija europske košarke pred svim poklonicima ovog sporta u Americi. Možemo uzdignute glave hodati ulicama našeg grada i u budućnosti vjerovati da će doći dan kada će jedan europski sastav uspjeti slaviti protiv, kako se činilo, nedodirljivih”, govorio je nekoliko trenutaka nakon okončanja Dino Rađa, koji će kasnije igrati vrlo uspješno u Boston Celticsima. Naravno, najveću karijeru ipak je ostvario Toni Kukoč. Trostruki osvajač naslova sa Chicago Bullsima. Ostavio je neizbrisiv dojam u jednoj od najboljih generacija koje su ikad igrale u NBA, a o Europi da i ne govorimo. Osvojio je zaista sve što se moglo, podigao pehare sa svih važnijih natjecanja i odavno ušao u izabrano društvo velikana Starog kontinenta.
Briljirao Duško Ivanović
U ovom susretu je briljirao Duško Ivanović, taj dobri, vrijedni strijelac, igrač koji je u poznijim sportskim godinama odlučio napustiti Budućnost iz tadašnjeg Titograda i prihvatiti poziv Bože Maljkovića i naravno – nije pogriješio. Protiv Denvera započela je i velika karijera Zorana Savića, tog dobroćudnog i plećatog diva iz Zenice, koji je stigao na Gripe nekoliko mjeseci ranije. Prije toga imao je iskustva samo iz drugoligaških dvorana, ali se vrlo brzo uklopio u homogeni sastav Božidara Maljkovića. I tako bismo mogli još unedogled, ali za kraj, prisjetimo se aktera tog, možemo slobodno reći, povijesnog ogleda u Rimu.
Važno je spomenuti da je nakon tragične pogibije u čast Draženu Petroviću trofej za najboljeg igrača McDonald’s Opena nosio upravo njegovo ime. U Parizu 1997. osvojio ga je i najveći košarkaš svih vremena Michael Jordan, kojemu je Draženova majka Biserka osobno uručila ovaj trofej…
Jugoplastika-Denver Nuggets 129:135 (63:64)
Dvorana Paleur. Gledatelja 12.000. Suci: Evans (SAD) i Jungenbrand (Finska).
Jugoplastika: Sretenović 4, Perasović 12, Pavičević 14, Kukoč 17, Sobin 9, Radović, Naumovski, Lovrić, Ivanović 31, Savić 13, Rađa 29, Naglić.
Denver Nuggets: Hughes 4, English 10, Cutrght, Davis 26, Gaines, Lever 26, Adams 12, Lichti 7, Handlik, Schays 29, Lane, Rasmussen 3, Kempton 18, Crite.