Kruno Simon je omiljena persona u hrvatskoj košarci, uvijek otvoren za razgovor priča s jednakim žarom o košarci kao kada i igra. Nažalost, igrača poteza na terenu kao što je on sve je manje jer košarka se kao i općenito cijeli sport danas više-manje svodi na čistu fiziku i snagu.
Mogao je odigrati još koju sezonu, prvenstveno u Efesu, loviti naslove Eurolige, ili neki bolji ugovor u Europi, ali on se odlučio na povratak u rodni Zagreb. Uhvatio se u koštac s Cedevitinim ‘klincima’, prihvatio je zahtjevnu ulogu mentora umjesto komfornog života igrajući za neki europski klub.
Mnoge je iznenadio odabirom kluba jer svi su očekivali da će kao ‘točku na i’ sjajne karijere otplesati svojevrsni “last dance” u Ciboni, snu svakog mladog zagrebačkog košarkaša.
Krunina karijera traje već 21 godinu, počeo je davne 2002. u KK Zagrebu kao golobradi 16-godišnjak. Puno se tu kilometara nakupilo, ali Simon i dalje igra s istim guštom kao nekada:
‘Guštam, uvijek guštam u košarci. Da sada imam loptu šutirao bi sat vremena na koš.’
Za to cijelo desetljeće, kroz svlačionicu “Mrava” prošlo je puno ozbiljnih igrača, uvijek je bio idealan spoj mladosti i iskustva. Sesar, Mulaomerović, Tomić, Žorić, Kasun, Šarić, Hezonja, imena za puni respekt što nam daje naslutiti kako je struka odlično radila svoj posao u to vrijeme:
‘Kad pogledamo s odmakom KK Zagreb je dao najviše reprezentativaca u Hrvatskoj, govorim baš o školi. Uvijek je bila dobra selekcija igrača i klinci su bili dobro vođeni. Nitko nije bio guran na silu već se svatko izborio za sebe na svoj način.
Kako smo mi odrastali tako je i klub napredovao. Mi smo došli čak i do Eurolige, a nažalost se pokazalo da je to bilo loše jer tu počinje kraj KK Zagreba. Gdje je velik novac i velik interes, tu staje sva priča i to onda više nije kvartovski klub…’
KAO ZAGREBAČKI KLINAC ODVEO JE KK ZAGREB SVE DO EUROLIGE
Taj period je zapravo i najplodonosnije razdoblje tog posrnulog zagrebačkog kluba, osvojeni su u to vrijeme domaće prvenstvo Hrvatske, tri Kupa Krešimira Ćosića, a klub je dogurao čak i do Eurolige, što se iz današnje perspektive čini kao filmska priča. Kruno je bio glavni igrač tog perioda i nakon dosta vremena osvrnuo se na taj period:
‘Klub koji je nominalno bio najlošijeg budžeta u hrvatskoj ligi, mislim, kad se tako pogleda i što smo sve napravili, to su bile ogromne stvari. S osvajanjem prvog Kupa automatski su rasle i ambicije kluba. Uprava tog kluba je bila dosta jaka i dobri sponzori su uvijek bili oko kluba.
Ekipa je većinom bila sastavljena od domaćih igrača koji su bili jeftini tako da je to bio jedan dobar balans. Za nas mlađe je bilo dobro jer smo igrali ABA ligu koja je tada bila strašno jaka, a u klubu nije pod mus da se nešto mora.’
Ipak sebe ne smatra glavnim igračem u povijesti Zagreba, a govori i kakve su odštete bile u to vrijeme:
‘Teško je o tome govoriti i treba reći da sam ja kroz taj period i najduže bio u klubu. Zagreb je živio od prodaje igrača, sjetimo se da su prodali Stojića, Sesara, Marka Tomasa, Antu Tomića tako da svaki igrač koji je igrao tada sezonu ili dvije dobro, Zagreb bi automatski zaradio od njega i od toga bi sastavljao ekipu i ulagao u neke druge igrače.
Uvijek su tamo bili dobri igrači i dovoljno je samo da se pogleda koje su to odštete. U košarci moraš znati da se ne plaćaju odštete, a Zagreb je za te igrače dobivao i po milijun eura. Klub je od toga živio i moram reći da mi je jako žao što nema više takvog kluba u Hrvatskoj koji proizvodi igrače.’
Nažalost, kaže da je to vrijeme neusporedivo s današnjim:
‘Ne može se usporediti budžet Cibone tada i danas jer današnji budžet za sezonu Cibone je u to vrijeme bio jedan igrač Cibone. Ovo što se sada događa vodi prema amaterizmu. Tada su bili ozbiljni igrači i ozbiljni klubovi koji su igrali ozbiljna natjecanja.
Hrvatska je imala euroligaša, Zadar je igrao EuroCup gdje je došao na Final Eight na kraju krajeva. Iz današnje perspektive to izgleda kao znanstvena fantastika i ne vidim da bi u skorije vrijeme netko uopće mogao igrati EuroCup, jednostavno ne vidim kada bi se to moglo desiti.’
Kruno je Purger od glave do pete, veliki dinamovac, ali kao takav nikada nije zaigrao za Cibonu, simbol zagrebačke košarke, a pogotovo mu nije lako gledati u kakvom se stanju ona danas nalazi.
Nakon istinske dominacije u Zagrebu, svi oni koji su ga pratili tih godina vidjeli su da je igrač za Euroligu, košarkaška inteligencija je jednostavno bila prevelika za igranje samo domaćih natjecanja. Kasno se odlučio za taj iskorak u svojoj karijeri.
Kao i u jugoslavenskom režimu, kada igrači nisu mogli igrati vani, Kruno je tek s 27 godina odlučio napraviti rez u svojoj karijeri i napokon potvrditi svoj neosporni talent igranjem u Europi. Kaže da je kao klinac koji je odrastao uz Cibonu čekao taj poziv, ali on tada nije stigao:
‘Nikada nije bilo ništa konkretno, Cibona me nikada nije zvala do ove godine. Bilo mi je žao kao klincu koji je odrastao uz taj klub i koji je navijač tog kluba. Uvijek mi je bio san zaigrati za Cibonu, pogotovo u tim mlađim danima kada to više idealiziraš jer kada dođeš u zrelije godine vidiš da zapravo profesionalni sport nije emocija već biznis.’
Poznato je da danas mlađi igrači skaču na prvu izdašniju ponudu, ali Kruno je ipak stara škola što se toga tiče:
‘Možda će zvučati bahato, ali nisam htio ići van igrati EuroCup ili u neku ekipu koja ne igra najviši rang. To je bila moja odluka, riskirao sam i na kraju mi se isplatilo. Otvorila mi se ta prilika u Malagi i zadržao sam se u inozemstvu dobrih 10 godina.’
Kruno je bio poznat po svojem opuštenom načinu života, dominirao je u Hrvatskoj i s kojom kilom viška, ali kada je otišao u Europu morao je drastično mijenjati način života:
‘Teško mi je u početku bilo. Navikao si na jedan način života, na neki svoj komfor i stil onda shvatiš da to ne ide baš tako. Brzo sam shvatio u glavi da to moram promijeniti. Tu je veliku ulogu odigrao i Repeša, imao sam sreću da mi je prvu sezonu u inozemstvu on bio trener.
Uvijek je inzistirao da bude red, rad i disciplina. Imao je iskustva iz velikih europskih klubova i vrlo brzo mi je ukazao na to da ću samo na takav način moći egzistirati na vrhunskom nivou.’
DOMINACIJA EFESA JE POČELA NJEGOVIM DOLASKOM, ALI I ZAVRŠILA NJEGOVIM ODLASKOM
Razdoblje u Efesu je kruna njegove karijere, ali i potvrda košarkaškog talenta. Simon je važan član jedne od najvećih europskih dinastija svih vremena.
2017. godina bila je prekretnica Krunine karijere, svoj potpis stavio je na ugovor s turskim klubom Efesom, a nakon toga kreće zlatno doba tog kluba i europska dominacija, a Kruno je kao već iskusan košarkaški znalac nakon prvog treninga osjetio da je ta ekipa spremna za nešto više:
‘Prije svega mislim da se u Efesu poklopila jedna generacija koja se neće ponoviti u skorije vrijeme. Tu je Ataman odigrao ogromnu ulogu, doveo je par igrača ispod radara i koji su tu prvu sezonu bili jeftini za euroligaške prilike i ugovore kakvi se kreću.’
Dvostruki MVP Eurolige i MVP Final Foura Eurolige Vasilije Micić zapravo nije bio zamišljen kao starter u početku:
‘Ataman je Vasu doveo kao drugog playmakera i to je bila jedna ekipa koja je sastavljena inkognito. Na prvu nisu to bila velika imena, ali jako brzo sam shvatio, zapravo već nakon par treninga o čemu se tu radi i da je to ekipa koja ima moć i koja bi mogla svašta napraviti. Na kraju se ispostavilo da sam bio u pravu.’
Izgubili su finale Eurolige, zatim dominirali u regularnom djelu da bi ih Covid-19 zaustavio na putu do titule, a onda su došla dva uzastopna naslova. Ubrzo su počele i usporedbe s Jugoplastikom kao dinastijom u našim medijima, a Kruno govori koliko se o Jugoplastici pričalo u klubu:
‘Teško je uspoređivati vremena, igrače i snagu Eurolige, sve je to teško, ali sigurno da se pričalo o tome. Znate kako je to, uvijek se te interesantne stvari čačkaju i uvijek se rekordi ruše, ali nisam na igračima osjetio da netko o tome priča i da se stvara oko toga neka fama. Više se o tome čitalo po portalima nego što se između igrača pričalo.’
Kada se sezona 2020./2021. naprasno prekinula zbog virusa Covid-19, mnogi su bili sigurni kako Efes zapravo nema pravog konkurenta na putu do naslova. Toliko su dominantni bili, možda čak i više nego kada su osvajali:
‘Je, ono je bila velika dominacija. Specifično je i zato što sam po prvi put u životu osjetio na nekim utakmicama da kad igraš loše ili ne znam, s Realom u Madridu, gubiš 15 razlike, a uvjeren si da ćeš dobiti. Jako mi je žao da je ta sezona prekinuta jer smo tu bili u velikom zamahu i to bi nam zapravo bila prva osvojena Euroliga, pod uvjetom da smo osvojili.
Taj prekid nam je zapravo napravio medvjeđu uslugu za iduću sezonu jer su očekivanja ostala ista i ostali smo “gladni”. Regularni dio sezone nije prošao toliko dobro, desilo se par sitnih ozljeda, očekivanja su nam bila ogromna jer smo za sve bili prvi favoriti, zavara te to i nije lako igrati na takav način.’
Kruno je presudio epsku seriju protiv Reala tricom u petoj utakmici, to mu je bio šut karijere:
‘Mi smo bili četvrti, oni peti i tu su oni bili predstavljeni kao teški autsajderi, a razlika je bila u jednom mjestu na tablici. Igralo se pred praznim tribinama što je bila specifična situacija. To je baš ogromna razlika, što se terena tiče nije jer kada dođu te najbitnije utakmice imaš ti adrenalina za igru, ali žalosno je kad se čuje škripanje tenisica, čujem svog i njihovog trenera, suca i trebalo se tome prilagoditi.’
Ergin Ataman je specifičan tip trenera, iz raznih izjava njegovih bivših igrača mogla su se čuti raznorazna mišljenja, a Kruno iz prve ruke govori kako je tekla njihova suradnja, ali i koliki utjecaj je Tomislav Mijatović kao pomoćni trener imao u pohodu na Europu:
‘U vrhunskom sportu uvijek je glavni trener onaj koji snosi odgovornost, ali to su sve uigrani sustavi gdje svatko ima svoj dio zadatka. Svaki asistent ima veliku važnost od skautinga, priprema utakmica, individualnog rada s igračima, individualnog skautinga, samog rada na utakmici pa do najmanjih detalja, ali i samog zvanja akcija da kada oni zovu akciju, on u tom trenutku zna što se zvalo.
Ogroman je to posao, svakodnevno po sedam, osam sati od rada u samoj dvorani do gledanja samih utakmica koje smo prije odigrali i one s kojima ćemo igrati. To je ogroman obujam posla, a svaki glavni trener iz svojih asistenata izvlači maksimum. Ataman je u Tomicu vjerovao od prvog dana, inzistirao je da baš on tu bude i na kraju dana osvojene su dvije Eurolige tako da se tu nema što dodati.’
Efes je nakon čak 10 godina osvojio naslov prvaka Turske:
‘Osvojili smo tursko prvenstvo nakon dugogodišnje suše i to protiv jakog Fenera koji je imao Željka Obradovića na klupi i igrao je Final Four Eurolige te godine. Bila je to jedna strašna ekipa s de Colom, Sloukasom, bili su tu i Gigi Datome, Melli, Udoh, stvarno jedna strašna ekipa koja vrijedi 30, 40 milijuna eura, a mi smo ih pobjeđivali u Euroligi i domaćem prvenstvu.’
Shane Larkin i Vasilije Micić tvorili su jedan od najboljih bekovskih parova svih vremena u Euroligi, ali Kruno tu nije bio sporedan igrač iako praktički pokriva istu poziciju. Bio je MVP turskog Kupa i Superkupa:
‘Uvijek je lakše igrati s pravim igračima, to je zakon u sportu. Uvijek je lakše igrati s igračem koji je kvalitetniji, koji je jak u glavi, ima samopouzdanja i automatski tebi daje mirnoću i lakše se dogovoriti bez riječi tko će koji dio posla obaviti.
Najgore je kad postoji neko natjecanje unutar ekipe nauštrb same igre, to se kod nas nije događalo. Larkin i Micić su pametni dečki i odmah su vidjeli da su zajedno puno jači umjesto toga da je jedan sam jer ako je jedan sam automatski znaš da je cijeli fokus obrane na tebi i da će ti biti puno teže.
Ako su dvojica ili trojica, onda znaš da je i tebi lakše i da ćeš i ti zabiti koji lagani koš ili ostati neki put sam na šutu. Oni su odmah kliknuli i imali smo dobru suradnju i to sve bez riječi i dogovora, točno se znalo na terenu tko koji dio posla odrađuje.
Tko je taj dan najbolji njemu ide lopta, nema tu ega ili da recimo Larkin mora imati svaku 20. Osjetimo na terenu tko je najbolji, nekada je to Vasa, nekada, Larkin, nekada ja, a nekada i Beabouis i onaj kojega ide uzima zadnji šut. Kada dođeš na utakmicu gdje detalji odlučuju, to je ogromna snaga.’
Odlaskom Simona kreće i silazna putanja Efesa, ove godine nisu izborili niti TOP 8 iako su doveli Žižića i Clyburna. Sada su iz kluba otišli Ataman i Micić što svakako klub vodi u nekom novom pravcu:
‘Neminovno je bilo da se promjeni generacija, u sportu je to normalno i oni će teško nadomjestiti odlaske ključnih ljudi. Prvenstveno mislim tu na Vasu jer su i drugi igrači crpili samopouzdanje iz njegove igre i same pojave na terenu.
Mislim da Efes više nije u prvom krugu favorita za osvajanje Eurolige, s tim da je za mene prošlu sezonu i dalje bio. Kroz sezonu se ipak vidjelo da ima zasićenja kod nekih igrača, pa se na to poklope sitne ozljede i na kraju ispadne tako kako je ispalo.’
Smatra da Žižić mora imati definiraniju ulogu:
‘Ne mogu reći da je on razočarao, bio je solidan, ali imali su tri centra u rotaciji, nije se znalo od početka tko je prvi, tko drugi, a tko treći centar. Sve se to mijenjalo tijekom sezone pa imaš situaciju da je nekada Pleiss prvi centar, pa Dunston, pa Žiža.
Onda ti Žiža ne igra tursku ligu i teško je funkcionirati na takav način i sigurno mu nije bilo lako s te strane. Mišljenja sam da se svakom može desiti lošija sezona i nije smak svijeta. Igra kod novog trenera kojemu se može nametnuti, igra u vrhunskom klubu i samo neka ga posluži zdravlje.’
GDJE NESTAJU MLADE NADE HRVATSKE KOŠARKE?
Kruno je sada iskusan igrač pa nam je rekao kako on vidi nestajanje sa scene mladih nada koje su puno obećavale. Tu prvenstveno mislimo na Nika Slavicu, Marka Arapovića, Dragana Bendera, pa čak i Luku Božića koji u jednom trenu uopće nije igrao košarku. To su dečki od kojih su se očekivale mnoge velike stvari, ali oni su ostali negdje na marginama:
‘Svaki od ovih slučajeva je individualan, najveći problem je da se u nekim ranijim godinama kada se igrači nisu dovoljno razvili, niti su pravi seniorski igrači pišu bajke o svima i odmah ih se gura u NBA. Odjednom je netko Jordan zbog jednog zakucavanja, jedne blokade ili jedne utakmice u kojoj si dao 30 poena.
Nemamo tu kulturu da se stvaraju igrači, recimo pet ili deset solidnih pa da jedan iskoči, mi uperimo prstom u jednog i govorimo da je on spasitelj, novi Dražen, Kukoč i pod pritiskom toga igrač puca. Slažem se da ima uvijek dobrih igrača, ali je ipak to sve malo prenapuhano.
Odmah nekoga prozivamo najboljim, a to u sportu ne ide samo od sebe tako, poskliznuli smo se već 100 puta i koliko vidim i dalje ćemo.’
Zatim se Kruno osvrnuo na rad struke s mlađim kategorijama kada je on započeo svoju karijeru u usporedbi s današnjim vremenima:
‘Mi smo u Zagrebu stvarno dobro trenirali, imali smo dobre uvjete za rad i klub je puno o tome vodio računa, ali mi smo mentalno bili drukčiji. Uvijek smo trenirali po pet sati na dan i poslije treninga bi išli igrati nogomet ili bi išli na hakl, uvijek bi se natjecali i to je ono što nas razdvaja od današnje generacije.
Iskreno, danas to ne vidim kod djece, recimo sada kada sam bio u Cedeviti, čini mi se da imaju puno bolje uvjete nego mi – od teretane, kondicijskih trenera, dvorane koja je uvijek na raspolaganju, ja ne vidim da oni treniraju s tim žarom, da ih sport zanima na taj način da se žele uvijek natjecati.
Ne može se desiti da netko poslje treninga želi ostati i haklati. Daj Bože da to nije pravilo, ali bojim se da je to tako. I dalje mislim da smo talentirana nacija, pogotovo za sportove s loptom, ali nemamo tog žara, a nemamo niti sustav, sve se to odrađuje pro forme.’
Smatra kako nedostatak rezultata domaćih klubova i reprezentacije igra veliku ulogu u tome što je sve manje djece u košarci:
‘Nogomet nam je sigurno uzeo pet generacija vjerojatno. Ima djece koja su talentirana i visoka, a na kraju krajeva i sinovi igrača igraju nogomet. Primjer Sesarov i Baždarićev sin, oni su odlični, ali igraju nogomet, a sad zamisli koliko druge djece koja uopće nije bila u prilici gledati košarku automatski po defaultu odlazi trenirati nogomet.
To nam se dogodilo i s rukometom nakon one generacije Ivana Balića, sva djeca koja su velika i fizički jača, svi su igrali rukomet, ali to je legitimno i ispravno. Problem je da ih se ne zainteresira da se bave košarkom, da netko radi s tom djecom. Tu ne pričamo o djeci od sedam godina; već od 12-13 godina te je očito da tu štekamo i da već u samom startu gubimo veliki broj nekih talenata.’
Kruno je ipak realan i shvaća da smo mala država koja ne može proizvoditi igrače kao na traci:
‘Mi smo i dalje jako mala država. Zavaravamo se da smo moćni, a i dalje imamo četiri milijuna stanovnika, samo smo ekstremno talentirani za sport. U nogometu smo među najjačima na svijetu, a to nije realno. Moramo biti iskreni i reći da to nije realno uz uvjete koje imamo. Kada pogledamo gdje sve uspijevaju ti igrači, mi bi trebali biti na tablici od 30. pa do 60. mjesta.’
Crna vremena tresu hrvatsku košarku – seniorska reprezentacija je u zadnjem ešalonu po jakosti, glavni klubovi ne isplaćuju plaće i pred gašenjem su, talenata je sve manje, a mlađe reprezentacije ispadaju u B diviziju i već u grupnim fazama gube po 20-ak razlike:
‘Koliko sam ja gledao, a gledao sam, mi igramo na način na koji se igralo prije 25 godina. Mi ne gubimo jer su druge ekipe talentiranije ili su više i jače, mi gubimo jer su brže. Brži su u razmišljanju, donošenju rješenja, a to nam govori da oni treniraju na takav način. Ne govorim tu o brzini tipa Bolt pa da se trči 9.58 na 100 metara.
Treba biti brz u donošenju odluke, u pregledu igre, a ja to nisam vidio kod nijedne generacije koja je igrala ovo ljeto. Vidim da smo od svih sporiji za sekundu, mekši, ne radimo blokove, neke stvari koje nisu bauk. To se jednostavno u sustavu mora istrenirati i to mora biti zakon, a onda na to ide tko je talentiran, tko je šuter pa možda pogodi sedam trojki i kada imaš takvog onda je puna šaka brade.
Mi padamo na tome i u seniorskom rangu, a kamoli u mlađim generacijama. Jednostavno igramo kao prije 25 godina, a to sport ne trpi više. Sport je otišao toliko naprijed, bitni su fizika, snaga i brzina razmišljanja i sve se odvija u milisekundi.’
Kao mlade nade se nameću Krajnović, Gnjidić, Prkačin, braća Ivišić, Matković, Jelavić, Menalo, Kučić, Branković, Rudan, Šamanić… Kruno priča o tome može li netko upasti u cipele jednog Bojana Bogdanovića i biti “taj” kao što je Babo bio za Simonovu generaciju, ili se pak u drugu ruku može napraviti kroz smisleni sistem skladna klapa:
‘Ako imaš 10 dobrih igrača tebi ne treba Bojan Bogdanović, tebi treba da oni iskoriste svoj potencijal. Svaki od nabrojanih ima neku svoju kvalitetu, ima svoje vrline i bitno je da dođe do svojeg maksimuma i tu se onda može pojaviti i neki Bogdanović. Hoće li to biti mali Ukić, Garma, Pero Perić, nemam pojma, netko će se pojaviti, ali uprijeti prstom u nekoga i reći nekom da bude Bogdanović, netko drugi Popović ili Simon, to je smiješno.’
NOVA VELIKA NADA HRVATSKE KOŠARKE
Toni Garma, dijete od 13 godina je trenutno najrazvikanija priča hrvatske košarke. Otišao je u Real Madrid, ima odličan dribling, vrhunsku motoriku šuta za taj uzrast… Kruno je igrao s njegovim ocem Nikolom u Zagrebu. Dao je mišljenje o svemu što ga čeka i kakvim ga on vidi:
‘Kod maloga mi se najviše sviđa ova stvar o kojoj smo upravo pričali, on ima taj natjecateljski žar u sebi, on će s treninga otići na koš i šutirati, doći će netko stariji pa će s njim igrati jedan na jedan, on ima taj žar. Moram reći da to kod druge djece ne primjećujem, a ne želim ulaziti u to koliko je tehnički i fizički napredan, nisam za to kompetentan jer ga nisam toliko gledao.
Ima predispozicije da uspije, ali ponavljam ne treba od svega odmah raditi cirkus. Novinarima je to zanimljivo, a ne shvaćaju da je to kontraproduktivno i da to nije realno. Nije ispravan put niti ako treneri kroz njega traže izlaz, na kraju to nije ispravan put jer se u sportu to samo od sebe posloži. Hijerarhija se slaže sama od sebe. Neću ja kao trener doći i reći da je netko prvi, drugi ili treći igrač.
Želim da se bore između sebe i tko je najbolji taj je prvi igrač. Glavni je onaj tko se nametne karakterom i igrom, to je tako. Ne treba samo hype stvarati. Tata mu je bio košarkaš i zna kako stvari funkcioniraju tako da se treba samo smiriti i trenirati svaki dan.’
REPREZENTACIJA JE UVIJEK IMALA POSEBAN ZNAČAJ
Simon je uz Babu i Ukića uvijek bio onaj koji će se odazvati baš na svako natjecanje. Kroz to se i pravi kult reprezentacije, stoga ne možemo baš reći kako je to bio glavni problem neuspjeha njegove generacije.
Trenutno je reprezentacija bolna tema, nismo tu da kritiziramo jer smo svjesni kakva je situacija općenito u našoj košarci. Kruno je dao iz svoje perspektive naslutiti što nas to čeka u budućnosti, ali i koji su razlozi zašto smo tu gdje jesmo:
‘Pričamo kako u nogometu imamo kult reprezentacije, nije to kult reprezentacije već 20 fantastičnih igrača koji se uvijek odazivaju i uvijek igraju. Činjenica je da danas igračima previše agenti određuju živote. U moje vrijeme ne da to tako nije bilo, nego ja to ne mogu dopustiti.
Ja ne mogu dopustiti da meni agent kaže da ne mogu igrati za svoju reprezentaciju. Meni je to takva nebuloza da je ne mogu vjerovati da to netko uopće može izgovoriti, a kamoli da netko u to vjeruje. Nitko mi ne može zabraniti da igram za svoju reprezentaciju, meni je to sumanuto.’
Htio je igrati kvalifikacije kada su se preklapali termini utakmica s Euroligom, ali najmanje se tu sluša igrače:
‘Što se tiče preklapanja termina Eurolige i kvalifikacija, igračima su tu ruke vezane, ja sam imao volju igrati, ali kada s klubom gradiš nešto, ljudi te tamo respektiraju i očekuju od tebe nešto, na kraju dana te i plaćaju, ne mogu ja zbog jedne utakmice protiv Švedske odbaciti sve što sam gradio s tim klubom.
To je ogroman problem ULEB-a i FIBA-e gdje oni izvode cirkus. Ruke su nam bile vezane i ako te ne pusti trener, predsjednik ili sportski direktor, ne možeš samo otići.’
Kaže da ne žali za ničim u svojem periodu igranja za reprezentaciju jer zna kako su dečki koji su bili tamo uvijek davali svoj maksimum, a svjestan je kako je kvalitete i sistema ipak falilo:
‘Žalim za medaljom, sigurno bi bilo lijepo, imali smo enormnu želju za tim i imali smo dobre epizode u Sloveniji 2013. i Brazilu 2016. i to nam sigurno svima ostaje najveći žal. Nama ta medalja nije bila uteg jer u sportu uvijek moraš imati cilj da pobijediš, ne možeš otići na natjecanje da završiš sedmi.
U neko skorije vrijeme se sigurno nećemo vratiti na stari nivo jer mi više nemamo igrače tog ranga koji bi nas mogli tamo vratiti. Mislim da ćemo morati pričekati 12-13 godina minimalno za neki iskorak. Ja bih se zadovoljio samo da se pojavljujemo i igramo velika prvenstva. Žalosno je da se svedemo na rang Irske i Luksemburga. Očito je tako trebalo biti jer dok ne udariš u pod, niti ne možeš krenuti prema gore.’
Ponudio je možda i najbolje objašnjenje za neuspjeh njegove generacije:
‘Nije mi lako to uopće objasniti, mislim da smo uvijek imali puno veće ambicije i mišljenje o sebi nego što je to realno. Mi smo uvijek gledali papirnato – “ovaj igra u Realu, ovaj u Feneru, ovaj u NBA-u, mi smo dobri.” Papir je jedno, a parket drugo i zato kažem, to shvatiš kada izgubiš od Finske ili kada te netko pretrči.’
Govori da za prošli Eurobasket unatoč jakim imenima nije imao osjećaj da se tu može nešto više napraviti:
‘Iskreno, nismo imali kvalitete za neki zapaženiji rezultat. Bilo je dosta izjednačeno prvenstvo i dosta ekipa koje su podjednake, tu je možda bila naša prilika jer nije bilo nekog ekstremnog favorita, svi su bili dobri, Španjolska, Srbija, Grčka, Francuska, ali nitko tu nije bio takav strah i trepet da znaš unaprijed da ih ne možeš dobiti. Jednostavno nismo imali preveliku širinu za neki iskorak.’
Ne možemo se ne osvrnuti na utakmicu sa Srbijom kada smo u četvrtfinalu OI 2016. godine u Rio de Janeiru bili na jednu loptu udaljeni od zone medalja. Ta utakmice se nameće kao ne samo najveća utakmica Simonove reprezentativne karijere, već i cijele njegove generacije. Smatra da smo prošli tu utakmicu i uzeli medalju stanje svejedno bilo kakvo je i danas:
‘To je sport jer recimo igrački smo na tom turniru po imenima bili možda i najslabiji od svih generacija koje smo imali, a igrali smo možda i najbolju košarku tada. Možda bi promijenilo perspektivu, ali 10 godina unaprijed, mi ne crpimo sadašnje igrače iz te generacije 2016.
Sigurno bi bila i veća selekcija igrača, veći bazen bi imali i više djece bi krenulo na košarku, ali ne bi to dugo trajalo jer bi isti igrači iz te generacije igrali i sada. Teško je o tome sada pričati, ali da nam je falio neki veći rezultat da se tome da veći hype, je.’
Htjeli smo dio o reprezentaciji privesti kraju, a onda nam je na pamet pao Ante Tomić, dugogodišnji Krunin suigrač u Zagrebu i reprezentaciji. Nažalost, od nacionalnog dresa se oprostio s 29 navršenih godina, puno prerano. Kako Kruno vidi razdoblje Tomićevog igranja za reprezentaciju i odnos medija prema njemu:
‘Njegova karijera govori sama za sebe, tu se nema što dodati. Čovjek igra 10 godina u Realu i Barceloni. Može se desiti da jednom nekoga prevariš pa potpišeš za Real i nakon toga te nema nigdje, ali ne možeš 10 godina igrati, a da nisi dobar. Ne rade tamo bilo kakvi ljudi pa da si to dopuste.
Napravio se negativan hype oko njega, iznapadali su ga ljudi bez razloga, a vjerujte mi da igrač s terena najbolje zna tko je kakav igrač. Ante je sigurno u TOP 5 centara Europe u zadnjih 30 godina i tu nema uopće spora. Ljudi koji nisu kompetentni kod nas stvaraju neko javno mišljenje i to se počne prihvaćati kao neka istina, a to je onda nebuloza.’
Pogledamo li s odmakom, ali i sezonom kakvu je Tomić imao s Joventutom kada je izabran u prvu petorku EuroCupa i Endesa Lige, nameće se pitanje je li Ante Tomić najbolji i najraznovrsniji centar kojeg je Hrvatska imala od Nikole Vujčića:
‘Ja sam igrao s njim u reprezentaciji i u klubu, znam kakav je to igrač i tvrdim da mi nećemo imati igrača kao njega, niti vidim blizu u nekoj skorijoj budućnosti igrača kao njega, a mi smo se njega odrekli kao da imamo takvih igrača na bacanje.’
Ante je u to vrijeme kao igrač Reala, a zatim i Barcelone bio prvo ime reprezentacije, međutim sustav se nije gradio prema njegovim kvalitetama:
‘Ja Antu razumijem jer je on stvarno proživljavao linč, a to je čovjek koji se odazivao na svaku akciju i bio je jedan od najboljih igrača na tim akcijama. Ne možeš ti od njega očekivati da će uzeti pet skokova u napadu i svaki put zakucati, nije on taj tip igrača. To je kao da sada ja kažem zašto Luka Modrić ne zabija tri gola po utakmici. O čemu pričamo, to su nebuloze.
Ante ima toliko vrlina da je uopće glupo o tome pričati. Ljudi očekuju neke nebulozne stvari koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, on nam je dao toliko dobrih utakmica i puno puta nas je spašavao, a netko tko to sa strane gleda ne razumije. Tko kaže da je Ante igrao loše za reprezentaciju, ne razumije sport.’
ZAGREB JE UVIJEK NA PRVOM MJESTU U SRCU, ALI ZAGREBAČKI SPORT DEFINITIVNO NE IDE U DOBROM PRAVCU
‘Zagreb, tak imam te rad’ – stihovi su uspješnice legendarnog pjevača Ivice Šerfezija. Međutim, Zagreb kao grad više nije kakav je bio. Kruno se sa sjetom prisjetio kako su zagrebačka igrališta bila nezaobilazna stanica svakog klinca.
Tuškanac, Kušlanova, Rudeš, Klaka i još mnoga igrališta u zagrebačkim kvartovima bili su meka za hakl tri na tri. U slučaju poraza, mogao si s ekipom komotno na pivu jer je u redu stajalo još pet, šest “trojki” spremno na igru. Poraz nije bio opcija. Danas klinaca na igralištima nema, a ta kultura se nažalost izgubila. Može se vidjeti još poneki dobar hakl u Zagrebu, ali to su većinom starije generacije što je zapravo tužno. Uzročna posljedica toga mogao bi biti zapravo i krah Cibone kao i dugogodišnja suša reprezentacije:
‘Izgubilo se to da se igra sport, vremena su se promijenila, nije realno da Bruno Petković s nama dođe tu igrati nogomet i ja to razumijem. Mene žalosti recimo ovo, tu je koš i hlad, nitko nije šutnuo na koš, sve je prazno. Svi su na mobitelima ili PlayStationu, a u moje vrijeme to je bilo nezamislivo, poslije treninga se išlo na nogomet, ili pak s utakmice na hakl, danas kada bi to nekom rekao on bi mislio da ga lažem.’
Kruno je veliki domoljub, ali jednako tako voli i svoj rodni Zagreb. U karijeri se naosvajao trofeja, igrao je na najvišem nivou i financijski se osigurao. Rekao bi čovjek da sad može uživati u bezbrižnoj mirovini, ali Kruno nije takav tip – boli ga stanje posrnulog zagrebačkog diva i hrvatske reprezentacije:
‘Košarka mi je sve dala, jedino je što znam raditi i mogu reći da sam u tome dobar i sigurno da me to žalosti, pogotovo kad vidim tu Cibonu i ostale hrvatske klubove. Cibona je bila europski brend i za nju je znao svatko tko je pogledao barem jednu tekmu na televiziji, gdje god si rekao Cibona, ljudi su znali o čemu pričamo. Cibona je danas klub koji je praktički na aparatima.’
Kada bacimo pogled na trenutno stanje, Zagreb nema previše zvijezda, kako u nogometu, tako i u košarci. Simon se ističe kao jedini istinski Purger, a da je bio uspješan u posljednjih 15-ak godina. Prije smo i u nogometu, ali i u košarci imali domaće dečke koji su bili vrhunski igrači, a sada recimo GNK Dinamo Zagreb i KK Cibona nemaju niti jednog Purgera u rosteru, baš kao ni obje reprezentacije:
‘Zagreb je postao preširok pojam i sve se izmiješalo jer je svima cilj doći u Zagreb. Meni je žao što se izgubila ta strast prema Ciboni i Dinamu. Kada pogledaš Dinamo i Cibonu, to su sve domaći dečki, nije bitno jesu iz Zagreba, Dinamo ima kada pogledaš malo stranaca s obzirom na to koji nivo igraju. Žao mi je što ljudi to ne prepoznaju. U nogometu smo kupili iduće tri generacije zbog uspjeha reprezentacije, a u košarci to nemamo.’
KK Dinamo Zagreb doživio je meteorski uspjeh. U samo godinu dana došao je od statusa drugoligaša do toga da im je trener izbornik reprezentacije, a dogovoren je i spektakularni susret s euroligaškim divom Panathinaikosom. Kroz naše medije se provlači usporedba s naglim rastom Cedevite prije 15-ak godina kada je Cibonin status nosioca zagrebačke košarke bio ozbiljno poljuljan. Kruno pak ima svoj pogled na cijelu tu priču:
‘Ne može se to usporediti jer je to drukčiji sistem klubova. Cedevita je bila kvalitetan projekt Atlantic Grupe i ova sadašnja dvorana i sadašnji uvjeti odskaču za pet klasa od svega što imamo u Hrvatskoj. Žalosno da je jedan ozbiljan klub koji smo imali natjeran da preseli u Ljubljanu. To je još jedan dokaz koliko to kod nas nije ozbiljno i koliko se ne poklanja pažnja sportu i na kraju krajeva ljudima koji ulažu svoj novac u klub.
KK Dinamo je jedan drugačiji pokret gdje se više cilja na neku emociju i navijače. Moram reći da imaju dobar zamah, ali trebat će to popratiti financijski ako misle nekakvu ozbiljniju stvar napraviti. Moraju doći jači igrači, ali vidim da idu u dobrom smjeru. Nije Dinamo kriv za Cibonu, Cibona je sama kriva i ti ljudi koji su ju doveli do toga. Nema to veze s ovim dečkima u Dinamu. Oni imaju svoju priču, jako ime iza sebe i grb koji svi u Zagrebu prepoznaju.
Oni ciljaju na publiku koja će to prepoznati i da će dati zamah. To je to što je Cibona izgubila, izgubili su navijače i nitko se više ne identificira s njom, ne pamtim kada sam čuo u Zagrebu da netko kaže da danas igra Cibona. To se u zadnjih 15 godina izgubilo i sada to Dinamo ima – futsal, košarka i nogomet, grb koji svi u gradu prepoznaju.’
Dotakli smo se i aktualne teme koja bi od zagrebačkih klubova iz odbojke, vaterpola, rukometa, košarke i nogometa napravila fuziju u jedan klub koji bi bio Dinamo:
‘To su kruške i jabuke, zna se što je nogometni klub, a što je ovo ostalo. Ne znam tko će to izvesti i hoće li se napraviti neko sportsko društvo, ali mislim da je to sada manje bitno, bitno je da se nešto događa u Zagrebu, da ima košarke s punom dvoranom, navijanjem. Ne sjećam se kada sam u Zagrebu vidio navijanje na košarkaškoj utakmici, to vidim jedino u Splitu i Zadru, u Zagrebu zadnji put prije 15 godina.’
Dotakli smo se i ulaganja Srbije u Partizan i Crvenu zvezdu:
‘Ne bih se htio praviti previše pametan, ali mislim da je tamo politika puno uključenija u sport i automatski oni raspolažu s enormno velikim budžetima za naše pojmove. Partizanu treba skinuti kapu, oni su ove sezone zaradili od prodaje karata četiri ili pet milijuna eura.
To su iznosi za košarku koji su nezamislivi, ne ozbiljni, nego nezamislivi. Do prije dvije godine to je bila avangarda, nemoguće i ja skidam kapu na tome. Ja bih volio imati takav klub u Zagrebu, volio bi imati 20.000 navijača i Euroligu u Zagrebu, ne kažem sada na koji način to funkcionira i “jel to pije vodu”, kažem iz perspektive navijača.’
Komentira i navalu stranaca u te klubove gdje je malo domaćih igrača zastupljeno:
‘Ne bi mi bilo ključno da su mi domaći igrači na rosteru, kao navijač bi volio, ali ne bi mi bilo ključno. Treba razumjeti i Partizan jer pravi srpski igrač je vjerojatno duplo skuplji od Puntera i Lessorta. Oni su biznismeni i nema tu emocije.
Danas sport nije emocija već biznis – ovaj košta dva milijuna, ovaj tri i to je tako. Gdje ima novaca ima i interesa, prije dok nije bilo novaca i interneta igralo se drukčije, ali to su neka romantična vremena. Svi krenemo igrati sport iz ljubavi prema sportu, ne zbog novaca. Na kraju dana ti ljudi imaju svoje računice i znaju što rade.
KK SAMOBOR I SURADNJA S OCEM KAO ŠLAG NA TORTU VELIKE KARIJERE
Povratak u Zagreb bio je očekivan, ali odabir Cedevite Junior ispred Cibone svakako ne. Ipak, troje male djece nisu više dopuštala daleka putovanja busom van države, kao i tri, četiri utakmice u tjedan dana. Sezona tamo je odrađena, bio je prije svega mentor mlađim igračima, a sada je vrijeme za završnu fazu karijere – KK Samobor.
Vjerojatno je to i poslijedna stanica u karijeri zagrebačkog fakina i “španera s britanca”. Uz oca Đuru Simona na klupi Kruno ima još motiva što se košarke tiče:
‘U Cedeviti mi se svidjela priča zbog puno mladih igrača i tu sam gledao kako bih se mogao malo i nadograditi da krenem u trenerskom smjeru, mada nisam baš uspio u tom naumu. Super mi je bilo s tim dečkima, kupili su me i ta sezona mi je bila uživancija i jedna od najdražih sezona, govorim van terena.
Samobor je više zbog mog starog i malo romantike za kraj da se podružimo. Uvijek trebaš imati ambiciju u životu jer ne možeš ništa bez ambicije. Ako ćemo igrati, bit će zapravo, koliko možemo, neću sigurno kao u Efesu trenirati sedam puta tjedno, ali ovo što ćemo odraditi biti će ono pravo.’
Neka ozbiljna imena spominju se kao moguća pojačanja:
‘To je amaterizam i s tim financijama treba biti sretan ako netko želi doći. Treba gledati na takav način i tamo sigurno ima par dečkiju koji su zanimljivi i talentirani, a ja ću probati još nekoga od penzionera nagovoriti da igramo. Možda Marka Tomasa, ali za sada ga ne mogu slomiti.’ – našalio se Kruno malo za kraj.
I tako smo priveli ovaj ugodni razgovor kraju, nažalost voljeli bi da smo se našli u nekim boljim vremenima za hrvatsku košarku pa da su i teme nešto svjetlije, ali vjerujemo kako će doći i to vrijeme. Do tada nam ne preostaje ništa drugo nego uživati u posljednjim sezonama Krune Simona kao i u njegovim majstorijama.
Uredništvo Portala Crošarka mu ovim putem zahvaljuje na odvojenom vremenu te mu želimo sreću u nastavku karijere i ostvarenje svih ciljeva s KK Samoborom.