Nije prošlo ni mjesec dana, a već je odigrano pola prvenstva Hrvatske. Istog onog prvenstva koje u svojem 22. izdanju po prvi puta nema nikakvog značaja za plasman klubova u Europu. Sljedeća godina će biti specifična po tome jer po prvi puta od samostalnosti nećemo imati predstavnika u Euroligi.
Istina boli, ali sudeći po nastupima Cibone, Zagreba i Cedevite u posljednje tri godine mjesto nismo ni zaslužili. Iako se teoretski moglo dogoditi da imamo i tri predstavnika, teško je to bilo za očekivati uzimajući u obzir financijske probleme Cibone, Zadra i Splita uzrokovane netransparentnim trošenjem sredstava zadnjih 20-tak godina.
Na temelju lošeg koeficijenta zarađenog ove godine, u ABA ligi izgubili smo jednog predstavnika i, htjeli ne htjeli, morati ćemo se zadovoljiti s tri kluba u sljedećoj sezoni. Jedina preostala draž trenutnog prvenstva je u tome koji će klubovi biti na prva tri mjesta koja vode u spomenutu regionalnu ligu, istu onu ligu koju je hrvatski klub zadnji put osvojio pred 10 godina. Osim ako se ne dogodi neko veliko čudo jer i ptice na grani znaju da će nas Cedevita, Cibona i Zadar sljedeće sezone predstavljati u društvu klubova iz regije. Kako je Split ispao iz regionalne lige, domaće prvenstvo je još dodatno izgubilo zanimljivost koju u stvarnosti niti nema.
Nije li naslov prvaka najveća satisfakcija za nekog sportaša ili za klub?
Kako sada da objasnimo činjenicu da taj Split koji je proglašen za najbolji klub 20. stoljeća igra bez želje da bude prvak. Kada kažem bez želje, pritom mislim na politiku kluba, a ne motiv igrača. Igračima treba skinuti kapu jer igrati bez novca cijelu sezonu nije niti malo lako. Malo čudno zvuči da su baš svi iskusni igrači ozlijeđeni od početka prvenstva. Slažem se s politikom da trebaju igrati mlađi igrači, ali ti mlađi igrači trebaju igrati samo ako su bolji od onih starijih. U sportu nema mladih i starih, ima samo dobrih i loših.
Mišljenja sam da se Split predao. Izjava Nikole Vujčića da više nema snage, zvuči žalosno. Ne mislim pritom na njega osobno, njemu treba dići spomenik ispred dvorane za sve ono što je učinio u ovoj sezoni. Mislim na podršku koju je dobio od drugih ljudi. Da su svi koji se nalaze oko kluba uložili promil njegove energije, KK Split bi odavno već bio spašen. Teško je za shvatiti da taj isti Split koji je na domaćem terenu svladao Cedevitu i Crvenu Zvezdu, izgubi utakmicu od Kvarnera. Ne želim umanjiti uspjeh Kvarnera koji je ove godine jedna od rijetkih pozitivnih stvari u Hrvatskoj košarci i dokaz da se košarka nakon godina lutanja, vratila u Rijeku. Želim samo ukazati na sve probleme u koje je zaglibilo prvenstvo Hrvatske.
Klubovi slabe na očigled
Spomenuta pobjeda Riječana, pobjeda Jollyja nad Zadrom u gostima i produžetak Zadra u Sinju nije znak napretka A1 lige, već osjetnog slabljenja momčadi iz regionalne lige. Možda po prvi puta u povijesti, rosteri svih ekipa su se sveli u realne okvire.
Nedostatak novca nagnao je klubove da se okrenu vlastitim mladim snagama. Isto ono što se trebalo učiniti pred desetak godina. Da su se klubovi na vrijeme okrenuli toj politici, možda bi reprezentacija osvojila koju medalju, možda bi imali kojeg igrača u NBA ligi, možda bi tribine bile pune i možda bi neka televizijska kuća u svojem dnevniku izvijestila barem o rezultatu.
Može li Jolly do čuda?
Ranije u tekstu sam spomenuo da su prva tri mjesta rezervirana za Cedevitu, Cibonu i Zadar. I tako će i biti ako se ne dogodi neko pravo čudo. Vjerojatno sam u pravu, ali ostaje mi nada da sam se malo zaletio. U moru negativnosti, za košarkaški lijepu priču ovaj vikend pobrinuo se Jolly pobijedivši Zadar na Višnjiku.
Analizirajući dosadašnji dio prvenstva i onome tko prati košarku to i nije neko iznenađenje. Iznenađenje je u tome što je prvenstvo barem privremeno dobilo na zanimljivosti. Spojem mladosti i iskustva, a predvođeni odličnim Amerikancom Ronaldom Rossom, Šibenčani su u stanju itekako zapapriti Zadru situaciju. Zadar bježi samo jednu pobjedu, a još mora u goste na Baldekin u zadnjem kolu.
Kraj je daleko, iznenađenja su moguća, a meni ostaje nada da prvenstvo neće biti gotovo prije završetka.
Rivalstvo Cibone i Cedevite
Pozitivna priča prvenstva svakako je i Dario Šarić. Barem nakratko, začepio je kritičarima usta i pokazao da je space shuttle za ovaj rang. Mnogi su zaboravili da je taj momak tek napunio 19 godina. Pogledamo li trenutno najbolje Hrvatske igrače i njihove brojke u Darijevim godinama, vidjet ćemo da mu nitko nije niti blizu.
Veseli me činjenica što se stvara gradski rivalitet između Cibone i Cedevite. Iako Cedevita mora pojesti još puno vitamina da uđe pod kožu Zagrepčanima i učini derbije još zanimljivijima. U tom segmentu ne gledam ustroj i organizaciju kluba, jer tu je Cedevita bez ikakvog premca prva u Hrvatskoj, već mislim na navijače i simpatizere koji čine Cibonu Cibonom i daju im dodatni impuls. U posljednje vrijeme utakmice su pune tenzija i to je ono što prosječnog čovjeka tjera na tribinu. No proći mnogo godina da te utakmice dosegnu razinu napetosti Cibone i Zadra iz najboljih dana.
Kada sam već u Zagrebu moram napomenuti da mi je žao KK Zagreba, što više nema snage da učini prvenstvo zanimljivim.
Košarka i dalje živi u srcima navijača
Ne bi bilo u redu da ne spomenem Alkar. Iako bez pobjede, oni žive košarkaški san. Maligani nam iz kola u kolu daju nadu da košarka još i dalje živi. Bez podcjenjivanja, uz najlošiji roster, uz najmanji proračun, ali i mukotrpan rad odličnog mladog trenera svima su pokazali da se može i svakako mogu u mnogim segmentima biti vodilja klubovima s većim budžetom.
I ne tako davno 2010. godine, kada je prvenstvo još nešto značilo, Cibona i Zadar odigrali su nevjerojatnu finalnu seriju. Nakon vodstva 2:0 Zadra u pobjedama, Cibona je okrenula i osvojila naslov prvaka Hrvatske. Nevjerojatan je podatak da su karte bile rasprodane u svih 5 utakmica, što nam donosi prosjek od preko 6 tisuća ljudi po utakmici.
U toj istoj sezoni Cibona je igrala čuveno finale regionalne lige protiv Partizana u Zagrebačkoj areni pred 15000 ljudi. Mnogi će se složiti sa mnom, iako je košarka bila već i tada u krizi, barem smo se imali nečemu veseliti.
Da nema mladih reprezentacija koje nam nose nove medalje gotovo svako ljeto, košarka u Hrvatskoj bi odavno odumrla. Stoga i ne čudi izjava Dine Rađe koju je prije otprilike dva mjeseca prenio portal Crošarka:
“Zvijezde se prave od igrača koji u moje vrijeme ne bi imali mjesto u prvoj ligi. Muka mi je kada vidim tko nam vodi košarku i na koji način, jednostavno se udaljiš od svega kada se dogode takve stvari.”