Aleksandar Petrović 1976. godine napustio je svoj rodni grad Šibenik i otisnuo se u Zagreb gdje je potpisao za Cibonu. U Zagrebu je proveo svoje najljepše trenutke karijere, a Cibona je postala dio njega, njegov klub za sva vremena.
Još za vrijeme igranja u Šibenci, Aleksandar Petrović slovio je za jednog od najvećih talenata u svojem godištu, a osim Cibone, za njega su se otimali i tada puno jači klubovi, Jugoplastika te beogradski Beko. Čak je jedno vrijeme i proveo u Beogradu trenirajući sa njihovom momčadi, no osjećajući se izgubljenim odbio je ponudu te se vratio u rodni Šibenik.
Jugoplastika je, međutim, bila najizglednija opcija gledajući iz očiju roditelja jer bi im tako bio bliže, no Aleksandar je drugačije razmišljao: – “Mirko i Zula razgovarali su sa starcima. Ja se nisam puno miješao. Nisam ih čak ni slušao. Kada su otišli, uzeo sam olovku te na papir ispisao bekove Jugoplastike i Cibone. Žuti su imali Tvrdića, Tudora, Kruščića i Manovića, a Cibona, iz koje je Nikola Plećaš sigurno odlazio u Kvarner, samo Avberšeka i Perovića. Sve je bilo jasno. Nisam želio na klupu, a u Jugoplastici ne bih mogao ni primirisati igru.” – prelomio je.
Do kraja sezone Petrović je odigrao preostale utakmice za Šibenku te ju iz Hrvatske lige, odveo u drugu saveznu ligu Jugoslavije. Šibenski klub dobio je odštetu od deset milijuna, za razliku od raznih priča koje su se godinama pričale kako su u zauzvrat dobili tek deset lopti i garnituru dresova.
No, kako glasi jedna poznata uzrečica: “Svaki početak je težak!”, za Acu je početak u Ciboni bio težak na posve drugačiji način. Svoju prvu utakmicu za Cibonu odigrao je u Zagrebu protiv Metalca iz Valjeva: – “Sasvim iznemogao, malaksao, uspio sam odigrati tek desetak minuta. Ništa nisam mogao pogoditi. Ubacio sam samo jednu od osam lopti, a onda zatražio izmjenu. Više nisam mogao ni stajati. Već sam dao da mi ispitaju krv i znao sam da ću sutra, čim dođu nalazi, morati u bolnicu.” – priznao je Aco.
Umjesto da se unutar momčadi bori za svoju poziciju na terenu, on se u bolnici borio sa opakom bolešću, bolešću srećom otkrivenoj u vrlo ranoj fazi zahvaljujući klupskom liječniku, doktoru Vidoviću. Otkrivena mu je reumatska groznica, a izgledi da se mladi Aleksandar izvuče bez srčane mane, bez da postane maloljetna osoba sa invaliditetom, nisu bili veliki. “Najprije ga valja osposobiti za život, potom za hodanje i školu, a tek onda, bude li sve u redu, eventualno za sport.” – oprezno su roditelje upozoravali primarijus i liječnici.
Mirko Novosel je pak danonoćno brinuo o njemu, Aco je postao njegova slaba točka, a mogao je samo dignuti ruke i pronaći zamjenu. Uspio je krenuti na put oporavka zahvaljujući silnoj volji, a on je bio polagan, postupan, pedantno doziran uz stalnu prisutnost liječnika koji nije dopuštao ni korak viška. Aco je tako u listopadu 1977. godine potezima gubitnika krenuo na dugačak put prema prvom playmakeru Europe, a sve ostalo je povijest…
Izvor: Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca