Nostalgija: Zaboravljena legenda Arijan Komazec

Danas vam donosimo priču o Arijanu Komazecu, jednom od najboljih košarkaša ikada proizašlih iz zadarske škole košarke.

Arijan je rođen 23. siječnja 1970. u Zadru, a košarku počinje trenirati 10 godina kasnije, 1980. u školi košarke košarkaškog kluba Zadar. Bilo je to vrijeme jako velike popularnosti košarke i KK Zadar u gradu, kad je u potpunosti opravdano mogao biti dodijeljen epitet “grada košarke”, a među ostalim i na snažnim temeljima osvojena dva uzastopna naslova prvaka Jugoslavije, 1974. i 1975. godine.

Za svoju debitantsku sezonu Komazec vjerojatno nije mogao poželjeti bolju od one iz 1985. godine, odnosno 1986. kada momčad iz Jazina osvaja legendarni i opjevani naslov prvaka pobjedom nad Cibonom u Zagrebu rezultatom 110:111, a on čini dio te šampionske momčadi kojoj ga priključuje trener Vlado Đurović. Svoje prve seniorske minute za matični klub odigrava 2. siječnja 1986 u Jazinama, 21 dan prije svog 16. rođendana. Protivnik je u prijateljskoj utakmici bila Šibenka.

_

Sljedeće sezone mu Pino Giergia priliku daje i u Kupu europskih prvaka, gdje Zadar osvaja četvrto mjesto. Spomenuti svakako treba kako ga je već u to vrijeme Krešimir Ćosić vizionarski prepoznao kao iznimno darovitog i pozvao na pripreme seniorske reprezentacije bivše države. Kad je riječ o kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije čiji je uzrastom bio član, briljira i na tom planu. 1987. osvajaju prvo mjesto Prvenstva Europe u Mađarskoj, a Komazec biva proglašen najboljim igračem, uz to što je bio najbolji strijelac. Godinu poslije europsko zlato kao najbolji igrač natjecanja osvaja i u juniorskoj kategoriji, dok sa Zadrom slavi prvo mjesto juniorskog prvenstva Jugoslavije 1989. Te sezone kiti se titulom najboljeg sportaša godine u Zadru.

U sezoni 1991./1992. pod utjecajem ratnog vihora, situacija u klubu nije bila laka. Obveze isplate plaća prema Arijanu nisu mogle biti ispunjene te je iz tog razloga bio u mogućnosti otići. Ipak, on odlučuje ostati i predlaže zamrznuće ugovornih stavki do nekih boljih vremena, kao i trener Slavko Trninić. U redovima svog matičnog kluba ostaje još tu sezonu, nakon čega odlazi u grčki Panathinaikos, gdje se zadržava jednu godinu i osvaja kup, da bi potom prešao u talijanski Cimberio Varese (impozantne brojke od 31,8 koševa u prvoj sezoni uz 69% šuta za dva poena i 53% šuta za tri poena te 33,7 koševa u drugoj sezoni uz 68% za dva i 47% za tricu), pa u Kinder iz Bologne (u sezoni 1995./1996. treći najbolji strijelac Eurolige s 24 koša u prosjeku a godinu kasnije drugi najbolji s 21,9). Tijekom boravka u Vareseu, više NBA momčadi izražava zanimanje za njegove usluge, a najkonkretniji bivaju New Jersey Nets. Međutim, kao 25-godišnjak još nije bio spreman napustiti Europu, a i problemi oko stanja na igračkom tržištu rada u najboljoj ligi na svijetu učinili su svoje te je ostao na Apeninskom poluotoku.

U Italiji u tom navratu ostaje sve skupa do 1998. godine, kada odlazi u redove drugog atenskog velikana na svom popisu, Olympiacos, iako se za njega zanimala i Barcelona. Klub se uspijeva plasirati na Final four Eurolige, a Arijan odigrava nepotpuno zaliječen od ozljede zadobivene iste sezone, što je možebitno utjecalo i na krajnje neosvajanje naslova najboljih na Starom kontinentu.

Za sezonu 1999./2000. vraća se u svoj rodni Zadar, a publika ga dočekuje s Kako je dobro vidjeti te opet… Momčad koju su predvodili on i Dino Rađa, klupske akvizicije koje su rasplamsale košarkaške strasti u gradu te godine, imala je velike ambicije. Važni čimbenici ekipe bili su još Darko Krunić te mlada braća, Jurica i Tomislav Ružić, dok su svoje uloge imali i playmaker Scott Stewart te Hrvoje Perinčić.

Epilog je bio osvajanje kupa Krešimira Ćosića i ulazak u polufinale Saporta kupa. Za osvajanje prvenstva kojeg su svi tako željno iščekivali, protiv Cibone jednostavno nije bilo snage. U finalu domaćeg kupa koji nosi ime još jednog, najistaknutijeg, zadarskog velikana, “pada” Cibona rezultatom 72:61 usred Zagreba. Sve što treba napisati o tom trofeju u kontekstu Arijana Komazeca, sljedeći je citat, preuzet iz arhive Slobodne Dalmacije: Arijan je uzeo pehar, došao pod tuš, digao ga uvis, počeo vikati: “Krešo naš, ti nas sad gledaš, budi ponosan na ovu momčad, budi ponosan na svoje Zadrane”.

Saporta kup Zadru je u polufinalu donio grčki AEK, no nakon domaće pobjede od 75:70, u uzvratu su Atenjani ipak bili prejaki i slavili s 15 razlike, 82:67. Nažalost, Arijan radi ozljede (lom ruke) zadobivene u finalu kupa, nije mogao nastupiti niti u jednom susretu polufinala te je Zadar na taj način bio limitiran u pohodu na vrh, a Komazec je iz osobne perspektive, još jednom spriječen da ode do kraja u jednom europskom natjecanju, ironično, radi vlastite povrede. U natjecanju je bio na prosjeku od 16,2 koša, 4,2 skoka i 3,5 asistencija te 2,5 ukradenih lopti.

Naredne sezone odlučuje se okušati u NBA. Priključuje se momčadi Vancouver Grizzlies. Iako ga GM kluba Billy Knight hvali, u predsezoni priliku dobiva tek u dvije utakmice, za ukupno sedam minuta u kojima uspijeva ubilježiti jedan poen iz slobodnog bacanja. Konačno, Arijanova sjevernoamerička avantura završava 27. listopada 2000., četiri dana prije početka službene sezone, kada ga kanadski klub odlučuje otpustiti. Poslije opisane epizode, uzima sezonu pauze, a nakon toga potpisuje za AEK, gdje ostaje pola sezone. Karijeru završava u talijanskom Avellinu 2004. godine, nakon 18 godina igranja košarke na vrhunskoj seniorskoj profesionalnoj razini.

Kad je riječ o nastupima u reprezentaciji, u vremenskom razdoblju početka 90-ih godina ističe se i na tom planu te kao dio nacionalnih vrsta osvaja medalje na međunarodnim natjecanjima. Prvo 1990. u Buneos Airesu kao član reprezentacije Jugoslavije osvaja zlato na Svjetskom prvenstvu, da bi medalju istog sjaja i s istom reprezentacijom osvojio i u Rimu 1991. na Europskom prvenstvu. No, ono čime se posebno može pohvaliti jest srebrna medalja iz Barcelone 1992. kada igra za Hrvatsku na veličanstveno odigranim Olimpijskim igrama, uz bok s Draženom, Rađom, Kukočem i ostalim igračima koji su činili najbolju hrvatsku generaciju ikad, te u prosjeku zabija 12,8 poena. To ističe, uz osvajanje kupa sa Zadrom, kao jedan od dva najdraža uspjeha u karijeri, a za što je dobio i državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”. Poslije toga stižu odličja s Europskih prvenstava 1993. i 1995., u Njemačkoj i Grčkoj, oba brončana. Kroz većinu reprezentativnih akcija bio je i najbolji strijelac momčadi.

Danas nastupa za košarkaški klub veterana “Pet bunara” iz Zadra, čiji je kapetan i najbolji igrač.. I dalje je fizički na visokoj razini spremnosti te čvrst u igri, premda ne s onoliko eksplozivnosti koliko je posjedovao u mlađim danima, što je i logično. Osim toga, trenira i mlađe košarkaške kategorije u Zadru, te svoje znanje prenosi mladim košarkašima koji će jednog dana možda otići njegovim stopama. Bar donekle.

Kako na kraju zaključiti priču o Arijanu Komazecu? Možda ga je najbolje opisati kao velikog košarkaškog radnika, ustrajnog i preciznog šutera, beskompromisnog na terenu. Za osvajanje ključnih europskih klupskih trofeja i još jači sjaj karijere nedostajala je malo veća otpornost na ozljede, a ostaje i dojam da je u NBA ligi mogao ostaviti solidan trag, samo da su se određene stvari “poklopile”.

No, bez obzira na navedeno, ostat će zapisan kao jedan od nekoliko najboljih Zadrana koji su do danas igrali košarku, te svojim prosjecima koševa kao jedan od najubitačnijih strijelaca koje su košarkaški tereni u Europi vidjeli. Jedan, jedini i neponovljivi – Ari!