U proteklih dvadesetak godina, broj samo američkih igrača u najjačem europskom klupskom natjecanju, Euroligi, porastao je za vrtoglavih 119%. S tolikim brojem novih stranaca u najboljim europskim klubovima, postavlja se pitanje kolika minutaža ostaje domaćim igračima i koliko vremena oni pronađu za sebe na parketu.
Sve je započelo Bosmanovim pravilom
Jean-Marc Bosman bio je ne baš jako poznati nogometaš iz Belgije koji je igrao za klub Liege. 1990. godine, Bosman je htio promijeniti klub i otići u francuski Dunkirk, ali njegov klub to nije htio dozvoliti. Sve je rezultiralo Bosmanovim odlaskom na Europski sud pravde gdje je zahtijevao da se kao građanin Europske unije može slobodno kretati i raditi u istoj bez nekih ograničenja. 1995. godine, Europski sud pravde je donio dvije odluke, a one su zauvijek promijenile način na koji posluju klubovi i to ne samo nogometni. Prva odluka je bila da klubovi ne smiju naknadno mijenjati cijene otkupa svojih igrača koje su određene prvobitnim ugovorom, a ona druga je zaista promijenila sport i jako utjecala na današnju situaciju. Ta odluka kaže da klubovi unutar Europske unije mogu dovoditi koliko god stranih igrača žele. Upravo zbog ovog drugog pravila imamo toliko stranih, mahom američkih košarkaša u najjačim europskim klubovima koji žele biti što konkurentniji i primaknuti se što bliže ulozi favorita natjecanja, ne samo na kladionicama kao bet365, već i na parketu iz utakmice u utakmicu.
Amerikanci stvaraju velik broj igrača
Košarka je jedan od, a možda i najpopularniji sport u Sjedinjenim Američkim Državama pa tako na godišnjoj razini stvore ogroman broj kvalitetnih igrača, od kojih ne mogu svi doći do NBA lige. Iz tog razloga dolazi do zanimljive situacije. NBA liga, kao najjača na svijetu, od europskih klubova dovodi njihove najbolje igrače kako bi dodatno poboljšala svoju ligu, a europski klubovi dovode manje poznate američke igrače koji će u Europi sasvim sigurno biti dovoljno dobri za pružati solidne partije.
Što kažu statistike?
Različite analize istražile su koliko domaći igrači dobivaju šanse u današnje vrijeme u usporedbi s prijašnjim godinama i neki od rezultata su zanimljivi. Analizirano je čak 2.634 igrača Eurolige posljednjih godina, a rezultati pokazuju drastične promjene u zadnjih 20 godina. Iako se rezultati tiču isključivo Eurolige, logično je zaključiti da je situacija slična i u domaćim natjecanjima. Primjerice, 2001. godine je za euroligaške klubove igralo oko 45% domaćih igrača, dok danas, 20 godina kasnije, za njih nastupa nešto manje od 30%. Situacija za domaće igrače najgora je bila u 2019. godini, kada su na parketu poveli oko 23% vremena.
Domaći igrači mlađi od 26 godina u istom su vremenskom periodu proveli oko 36% vremena na parketu, a zanimljivo da su upravo mladi igrači iz Hrvatske, Srbije i Litve igrali najviše.
Reputacija Eurolige porasla i do Amerike
Politika Eurolige nikad nije bila ograničiti broj stranaca u tom natjecanju, već je jedan od glavnih ciljeva bilo podići razinu kvalitete tog natjecanja, a to su činili tako da učine natjecanje sličnijim upravo NBA-u. Najbolji primjer toga je i ovogodišnji format Eurolige. Ti pokušaji u kombinaciji s globalizacijom i porastom reputacije Eurolige doveli su do velikog broja stranaca koji žele izgraditi svoju osobnu reputaciju u Europi.