#234 Gdje leži budućnost upravljanja košarkaškim klubovima? | Crosarka.com #234

Gdje leži budućnost upravljanja košarkaškim klubovima?

U hrvatskoj košarci danas je vidljivo nekoliko trendova, barem kada je riječ o funkcioniranju klubova i njihove generalne strukture te načina upravljanja njima. Financijski problemi, koji podrazumijevaju ogromna dugovanja te ogorčenost navijača upravom (bivšom ili sadašnjom), sastavni su dio svakodnevice najistaknutijih hrvatskih košarkaških klubova. Izuzmemo li u novije vrijeme Jolly JBŠ i Cedevitu, financijska stabilnost ne postoji. Usprkos tome Cedevita ima problema u smislu sportskog managementa te zadnjih sezona ne napreduje.

Primjer Cedevite

Ono što osigurava Cedevitinu financijsku stabilnost jest sponzorstvo velikog obujma, ono od strane koncerna Atlantic Grupe. 2005. godine ovaj klub, nekad imena Hiron Botinec, mijenja naziv u Cedevita. Osim sponzorstva od strane Atlantic Grupe, u Upravni i Nadzorni odbor ulaze i njihovi predstavnici od kojih su neki na čelnim pozicijama u navedenoj korporaciji.

kk-cedevita-emil-tedeschi

Prvotna promjena imena i odluka da se uopće uđe u poslovni odnos preko košarkaškog kluba, a zatim i činjenica da je postojao transfer upravljačkih znanja na toj relaciji, govorio je o strateškom značaju Cedevite kao branda, a zatim i o očitoj viziji koju je management kompanije imao ulaskom u košarkaške vode, što znači i očite i konkretne projekcije benefita (marketinškog gledamo li nižu razinu odnosno uži okvir, a krajnje financijskog) tim potezom.

Strateški ozbiljan pristup upravljanju klubovima

Taj potez kluba, odnosno kompanije, mogao bi biti na tragu onog čemu bi i ostali košarkaški klubovi u Hrvatskoj trebali težiti, gledajući situaciju s aspekta financiranja. Novac koji bi u klubove bio ubrizgavan od strane velikog sponzora ili kroz privatno vlasništvo putem dionica vjerojatno je put koji se treba slijediti. Najsnažniji razlog tome jest upravo mogućnost kontrole poslovanja i cjelokupnog djelovanja kluba od strane sponzora/većinskog vlasnika. Prenošenje znanja i striktno poslovnog načina razmišljanja na klubove budućnost je upravljanja istima.

Zašto? Iz jednostavnog razloga što će tvrtke koje se u klubu posredno nalaze gledati na isti kao na jednu od svojih poslovnih jedinica te se na takav način prema njemu i odnositi. Dakle, s punom ozbiljnošću i s nastojanjem da se osigura i kontrolira izvrsnost u smislu strateškog promišljanja koje će dovesti do dugoročno pozitivnih novčanih tokova, konkurentnosti klubova, sportskih uspjeha te posljedično veće i snažnije izloženosti branda, ako je riječ o sponzorskom načinu financiranja.

Utezi gradskog proračuna i procesi pretvorbe

Dotaknuti se treba i ostalih hrvatskih klubova koji su u vrhu košarke, s obzirom na njihove modele upravljanja, kod kojih su pojedini pokazali manjkavosti dok druge tek očekuje ispunjavanje punog potencijala.

Prvo treba spomenuti Cibonu. Klub koji djeluje kao udruga građana više je puta zadnjih godina bio spašavan od strane Grada Zagreba i privatnih ulagača, financijskim injekcijama koje su bile potrebne radi nagomilanih dugova kao posljedice lošeg upravljanja klubom već duže vrijeme. Očito je kako su takve intervencije samo „gašenje požara“ i kako po tom principu klub dalje ne može nastaviti funkcionirati.

Kao dodatak tome, slijedi parafraza izjave Mladena Vebera, predsjednika KK Cedevite, s kraja 2011. godine. U priopćenju koje su odaslali iz Cedevite tada, vezano za nepravednu alokaciju gradskih sredstava prema vrhunskim športskim klubovima, on je spomenuo kako nadležni uredi i savezi u Gradu Zagrebu jednostavno, po svojoj definiciji, ne mogu biti ustanove karitativnog tipa koje sustavno saniraju posljedice lošeg upravljanja klubovima iako bi trebali valorizirati športska postignuća te se brinuti za razvoj i promociju športa na području svoje nadležnosti. No, upravo su to te institucije i radile kad je riječ o Ciboni.

Foto: kkcedevita.hr

Foto: kkcedevita.hr

Uz sve to valja istaknuti i sljedeći citat koji je bio dio priopćenja: „Međutim, u praksi i manje upućen promatrač može se lako zabuniti i pretpostaviti kako je njihova misija efikasno političko poltronstvo i prolongiranje efikasne reorganizacije klubova u problemima.”

Može se reći kako je već tada bilo očito da je Ciboni potrebna učinkovita reorganizacija, a da je kronična potreba za saniranjem problema posljedica nepostojanja te reorganizacije.

Zadar i Split, klubovi koji su također djelovali kao udruge građana, nedavno su pretvorbom postali dionička društva. Zadar je uspio finalizirati upis svih dionica, odnosno 6 milijuna kuna temeljnog kapitala, no ono što sada u klubu iščekuju jest predstečajna nagodba, koja je proizašla iz višemilijunskih dugovanja prema raznim stranama. Ukupni dug iznosi 42 milijuna kuna, od čega 32 milijuna otpada na neplaćeni porez, tj. dugovanje prema Ministarstvu financija. Prepreku provedbi nagodbe predstavlja zahtjev upravo Ministarstva financija, za prekidom iste na osnovu kaznenog postupka koji se vodi protiv bivših djelatnika kluba Giuseppea Pina Giergie i Dina Perovića, kao i protiv samog kluba kao pravne osobe.

Do 17. kolovoza Zadar ima pravo na provedbu predstečajne nagodbe. Iako je po riječima vodstva kluba, taj proces išao u pozitivnom smjeru, uplitanje Ministarstva financija pomalo je poremetilo tok stvari. Svakako se svi u klubu i oko kluba nadaju da do stečaja neće doći, no pravo pitanje je što činiti dalje u slučaju da predstečajna nagodba prođe u najboljem redu.

Očito je kako se i u slučaju Zadra funkcioniranje po sistemu Udruge građana gdje je novac za operativno funkcioniranje kluba dolazio od strane Grada i sponzora pokazalo neuspješnim. Kao što je i prije u natruhama spomenuto, otvara se pitanje da li se klub u pojedinim situacijama koristio kao sredstvo političkog utjecaja, a uz to je neupitno da nije postojala istinska računica koja bi donijela odgovor na pitanje kako se gradski novac troši.

Vratimo li se na prijašnje pitanje o tome kako postaviti funkcioniranje kluba nakon rješavanja nagodbenih pitanja s vjerovnicima, odgovor bi mogao biti kako je ulazak većinskog dioničara koji će biti privatna korporacija ili tvrtka, u financijsku strukturu. S obzirom na objašnjenje ponuđeno u trećem i četvrtom paragrafu teksta to je rješenje kojem bi Zadar trebao težiti. Svakako uz to ne treba zaboraviti niti Grad koji svoju ulogu u funkcioniranju kluba, s obzirom na činjenicu da taj isti klub predstavlja jedan od simbola Grada, treba imati, no nipošto u tolikom obujmu da političko djelovanje može biti uključeno.

Slična je situacija i sa Splitom. Neodgovorno djelovanje i pomalo zanemarivanje kluba koji je svakako simbol grada podno Marjana i jedan od najvećih klubova Starog kontinenta u prošlom stoljeću, dovelo ga je blizu stečaja i do potrebe da se preoblikuje u športsko dioničko društvo te tako oduži pojedinim vjerovnicima. No, bez obzira na to, tekuća financijska situacija nije bajna te igrači plaću (kao i u Zadru) i ne viđaju baš redovito, a neki pojedinci nikako.

Članovi Nadzornog odbora u Splitu izjavili su kako bi za normalno funkcioniranje potrebno bilo izdvojiti oko milijun eura godišnje, što se u sistemu koji uključuje snažne tvrtke kao dioničare i sponzore ne čini nimalo teškim za ostvariti.

Promjena imena

S obzirom na velike dioničare koji bi u klubu nastojali egzistirati tim putem i(li) putem sponzorstva, otvara se i pitanje promjene imena kluba. Kao prilično negativan primjer iz osobne (a vjerujem da postoji mnogo onih koji se slažu) perspektive, nameće se baskijski klub Laboral Kutxa Baskonia. Klub koji trenutno nosi ime, odnosno dodatak imenu po jednoj španjolskoj banci, prije toga iz istih je, sponzorskih, razloga, nosio ime Taugres Baskonia, Tau Ceramica Baskonia i Caja Laboral Baskonia, gdje je dijelu originalnog imena dodan sufiks tvrtke-sponzora.

Iako je očito navijačima tog kluba to prihvatljivo, ime kluba ipak je sastavni dio njegove tradicije, svega onoga što su navijači s klubom proživjeli i svih ostvarenih uspjeha pod istim imenom te ne bi trebalo biti mijenjano. Postoji jedna rečenica iz kultnog Velog Mista, koja kaže: “Ljudi moji, ne moremo prominiti, klub je ka i čovik, razumite, nosi ime za cili vik.” Ta rečenica je ono za čime bi se pri odabiru sponzora i njihovih uvjeta trebali voditi svi čelnici klubova, odnosno već pri sastavljanju Statuta.

Zadar - navijači

Foto: Mateo Smolić-Ročak

Jedan od razloga zašto bi većinsko dioničarstvo strateški fokusirane tvrtke mogao biti bolji izbor od okretanja ogromnim sponzorstvima koja zahtijevaju promjenu imena kluba je upravo to isto pitanje imena, čija bi potencijalna promjena zasigurno izazvala reakciju navijača i narušavanje tradicije. Kroz razvijenu trgovinu, poslovnu suradnju s medijima, pravovaljanu cjenovnu strategiju karata, klubovi bi mogli dugoročno generirati profit, dok bi se i u slučaju postavljanja sponzorskih imena, ona trebala odnositi na kanale kao što su npr. imena tribina te već standardni natpisi na dresovima i reklame na pojedinim dijelovima parketa te tribina.

Upravljanje glasovanjem i nadzor

Okrenemo li se aspektu koji uključuje demokraciju i nadzor poslovanja kluba, vidimo kako športska dionička društva omogućuju i malim dioničarima glasovanje na skupštinama, iako bez utjecaja koji imaju veliki dioničari. No, ono što je u ovom modelu pozitivno jest izbor predstavnika malih dioničara u Nadzornom odboru. Konkretno, postoji primjer KK Zadra gdje od sedam članova Nadzornog odbora, dvojica članova predstavljaju male dioničare.

Upravni odbor KK Zadra

Upravni odbor KK Zadra

Ono što bi moglo biti primjer za slijediti jest projekt koji je prisutan u HNK Hajduk, zvan „Naš Hajduk“, koji članovima istoimene udruge omogućuje izbor sedam od devet članova NO-a i time neposrednu kontrolu nad djelovanjem vrhovnih klupskih struktura od strane navijača.

Još jedan primjer iz nogometnog svijeta jest tzv. „Socios model“ koji predstavlja neprofitnu udrugu članova, koji plaćaju godišnju članarinu te imaju pravo odabira predsjednika po sistemu „jedan član-jedan glas“, ali mogu biti izabrani u skupštinu te Upravni odbor kluba. Kod tog modela postoje manjkavosti koje se tiču financiranja, kao što su nemogućnost intervencije na tržištima kapitala, već financiranje iz vlastite djelatnosti, a i očito je kako je za dostatno inicijalno financiranje potrebna ogromna baza navijača spremnih uključivanje u klub na taj način, koja u hrvatskoj košarci još ne postoji.

Dakle, sumirano, čini se kako bi dioničarstvo s relevantnim brojem predstavnika malih dioničara u Nadzornom odboru trebalo biti ono čemu klubovi trebaju težiti.

Europski primjeri

Pogledamo li velike europske klubove, vidimo da snažan privatni kapital igra ulogu u klubovima kao što su Olympiakos i Panathinaikos, gdje vlasništvo imaju milijunaška, odnosno milijarderska braća, dok ruski CSKA također spada pod klubove čiji je vlasnik tvrtka s više milijardi dolara godišnjeg profita.

Mali klubovi

Što se malih klubova u Hrvatskoj tiče, čini se kako i oni mogu biti plodno tlo za ostvarenje strateških ciljeva tvrtki, putem sponzorstva i sposobnih uprava koje će biti produžena ruka gradova iz kojih klub dolazi. No, ono što je jako važno, jest da u tim manjim sredinama bude isključena mogućnost političkog poltronizma i manipulacije, što građani koji mare za svoj klub, mogu i moraju osigurati gledajući širu sliku na lokalnim izborima, sliku koja uključuje i brigu o njihovom košarkaškom klubu.

Prilagođeno Š.D.D. kao teoretski dobar smjer?

Za kraj, treba zaključiti kako prilikom odabira modela upravljanja hrvatskim košarkaškim klubovima treba obratiti pozornost na nekoliko stvari. Prvo, važan je financijski aspekt koji se može ostvariti uključivanjem privatnog kapitala koji će u košarkaškom klubu pronaći plodno tlo za svoje marketinške aktivnosti, bilo putem nekoliko aspekata promidžbe ili kao direktni poslovni sektor koji može donositi profit. Važno je da svaki grad ili regija mogu ponuditi tržište koje određena tvrtka zahtijeva.

Ne treba živjeti u zabludi i gajiti prijezir prema privatnim kompanijama koje nastoje biti dio kluba. Treba shvatiti da svijet egzistira u kapitalizmu, te da on, premda ima svojih loših strana (ponajviše radi današnjeg načina primjene, odnosno iznimne pohlepe), može biti iskorišten u svrhu sporta.

Drugi aspekt jest onaj operativni, gdje sposobni menadžeri koji dolaze iz privatne tvrtke, mogu donijeti znanja bitna za upravljanje klubom i na taj način ostvariti dodanu vrijednost.

Treći aspekt jest onaj koji aktivno uključuje navijače, najveće blago klubova, u odluke vezane za nešto što predstavlja velike dijelove njihovih života. To se može ostvariti tako da isti postanu članovi relevantnih odbora, ponajprije Nadzornog ili imaju mogućnost biranja članova.

Navijače se ne smije zanemariti ni pod koju cijenu. Košarka se igra radi njih i oni su ti koji bi trebali imati ulogu u određivanju smjera kojim plovi brod zvan “KK”.

Uzmemo li finalno sve u obzir, za klubove koji svojom veličinom to mogu podnijeti, športsko dioničko društvo (u teoriji određeno postocima vlasništva koji uključuju privatni kapital, ulogu Grada, kao i male dioničare), čini se kao dobar model koji je po svojoj funkcionalnosti ispred Udruge građana.

Takav model može isključiti mogućnost političke zlouporabe, mijenjanje imena klubu te uključiti veću angažiranost publike, dok kapital i aktivnosti potrebne za veće domete klubova ipak egzistiraju.

Iako u teoriji sve navedeno može dobro izgledati, zbilja je malo drukčija. Klubovi koji su krenuli tim putem još uvijek se bore s nekim “demonima” iz prošlosti te se svi od srca nadamo da će ih se uspjeti i riješiti. Nakon toga da će (uzevši u obzir i veću izloženost Hrvatske europskim poslovnim subjektima) pronaći adekvatnu financijsku strukturu i polugu te napokon krenuti putem konkurentnosti i na višoj europskoj razini.