KOJI JE NAJVEĆI PROBLEM HRVATSKE REPREZENTACIJE?
Mogli smo pročitat u zadnje vrijeme da težimo tome što Finci rade – stvaranje određene baze igrača koja će uvijek biti na okupljanjima da se stvori sistem u kojem će kada dođu NBA i euroligaški igrači biti samo nadogradnja bez prevelikih preinaka kao kada Fincima dođe Markanen. To naravno ima smisla, ali ono što nema smisla je da se uporno gube najbolji igrači zbog ovih ili onih razloga, pogreške u komunikaciji ili čega već.
Pa krenimo redom – Luka Božić ove sezone igra nerealnu sezonu u ABA ligi i vodi Zadrane prema playoffu sa prosjecima od 22.2 poena, 9.9 skokova, 6.3 asistencije, 52% FG, 85% FT, PIR 32.1 koji je skoro za 10 ispred idućeg na listi, 13 double doubleova dok idući ima tek 5 i 37:35 minuta po utakmici što ga čini također prvim u ligi – apsolutna dominacija i može se reći da trenutno igrača takvih kapaciteta osim njega nemamo ne računajući naravno naše najveće zvijezde, a na to dodajte da mu plaća kasni par mjeseci što sigurno utječe na igrača u psihološkom smislu. Zadar igra najljepšu košarku od svih naših klubova ove sezone, a Božić je alfa i omega te ekipe i potvrdio se nakon par sjajnih sezona ranije u karijeri (ne samo na domaćoj već i na regionalnoj sceni) i imponira fizičkom spremom. Tužno je što dečko ima 26 godina i u naponu je snage, a iza sebe nema ozbiljnu utakmicu za reprezentaciju i čak je upitan za iduće okupljanje.
O Anti Tomiću smo pisali ranije u našim objavama i samo ćemo ponoviti da je glavni igrač ekipe koja je druga u Eurocupu i u zoni playoffa u španjolskom prvenstvu, a Tomić se oprostio od dresa reprezentacije 2015. godine sa svojih 29 godina, dakle u naponu snage dok je bio prvi centar Barcelone.
Rok Stipčević, godinama osporavan je prošle godine u dresu Krke u ABA ligi bio njihov najbolji igrač sa 15 poena, 3.8 asistencije, 1.1 ukradene lopte i sjajnih 46% šuta za 3 poena (3 ubačene po utakmici), a nije zgorega spomenuti da je sa svojih 36 godina uvjerljivo predvodio čitavu ligu po broju minuta po utakmici (35:04) što nam sugerira da je bio u fantastičnoj fizičkoj spremi, svakako iskusna šuterska ruka nebi odmogla ali također je zapelo negdje u komunikaciji…
Borna Kapusta je zapravo i jedini naš iskonski punokrvni playmaker sa urođenim osjećajem za asistenciju, bio je u nekoliko navrata najbolji asistent naše lige, ali je njegova fizička limitiranost bila preveliki teret da ga se pozove pa je debitirao tek sa svojih 26 godina i odmah pokazao da je sposoban igrati i na toj razini što uostalom potvrđuje i u dresu Cibone ove godine (6.3 asistencije u ABA ligi). Dakle onaj koji je procjenio da je fizički limitiran se gadno prevario, jer Kapustin prirodni dar za playmaking nam je zlata vrijedan kada se uporno govori da nemamo godinama playmakera pa se pokušavalo s razno raznim combo bekovima što nikako nije bilo dobro rješenje.
Leon Radošević godinama je igrao na najvišoj razini u Euroligi a nije upisao nijedan nastup za A reprezentaciju – pametnome dosta, a kako smo krenuli lako ćemo se i Žižića riješiti…ima još primjera ali ovo su neki koji baš bodu u oči i naravno da ne krivimo samo savez zbog greške u komunikaciji jer sigurno je tu puno i do igrača, ali da se moglo i moralo više svakako je.
Nadalje, imamo trenere na najvišoj razini (Spahija, Perasović, Mijatović, Miličić, Gjergja, Golemac), ali nikako da netko od njih na duži period preuzme reprezentaciju i stvori svoj sustav sa ovim igračima. Uporno se čeka Lovru Gnjidića i gura ga se ispred Kapuste koji je konkretan i ima bolji playmaking od njega. Naravno da stoji da je Lovro ogroman talent, ali čovjek je jednostavno pasivan i ne isporučuje već duže vrijeme ono što se traži od njega dok Kapusta i Stipčević igraju sjajno.
Prkačin je napadački dosta limitiran i više može doprinjet u nekom sistemu nego da on bude taj s loptom u rukama kada se očajnički traži poen – a Luka Božić potvrđuje da je taj jer jednostavno ima fizičke mogućnosti i talent za to, ali nekako uvijek ne zaigra on na krilnim pozicijama nego Marčinković ili Ramljak koji nisu ni blizu njegovih sposobnosti. Ukića smo raubali do 38. godine kada je bilo jasno da je neproduktivan na terenu, a Stipčević sa 36 koji je u top formi je van svih kombinacija.
Ovo je naravno naša neka vizija i želimo sve najbolje reprezentaciji, ali ne možemo zanemariti da je tu ostalo podosta nepoznanica. Jer kada stavimo stvari na papir imaš čovjeka koji ti može raditi sve na terenu u jednom dominantnom stilu pa ako to radi na ABA liga razini zašto nebi mogao i u pretkvalifikacijama protiv Austrije ili Poljske, a nekog ko igra na njegovoj razini trenutno zaista nemamo, ili je to zaista tolika razlika u kvaliteti? Ako ti jedan Borna Kapusta bude sposoban na svom regionalnom debiju razbiti obranu legendarnog Željka Obradovića čiji Partizan stoji odlično u Euroligi sa nestvarnih 15 asistencija kako se može desiti da debitira u 26. godini života dok su godinama Rogić i Katić bili pozivani ispred njega. Ante Tomić se u 35. godini uspješno bori s centrima Reala i Barcelone, koristi svoju košarkašku inteligenciju da nadomjesti neke stvari koje je izgubio s godinama, i kada bi njega danas imali za takve utakmice pretkvalifikacija jednostavno bi bio dominantan za taj nivo i imali bi sigurnost u njemu…a valja spomenuti i Luku Šamanića koji je dogurao do NBA, a u reprezentaciji ga nema i kod njega je dosta nejasna slika što se tu događa.
Dakle, ne smijemo koristiti najbolje igrače iz NBA i Eurolige, to je već dovoljan udarac za naše ambicije u kojima gubimo najbolje godine Bojana Bogdanovića, i onda tih par igrača koji mogu raditi prevagu mi ne koristimo! Zašto? Na to nitko nema konkretan i jasan odgovor. Nemamo ono najbolje na terenu, a nitko zapravo ne zna točan razlog, samo neka nagađanja i to je ono što se treba promjeniti jer nema logike da ti igrači ne žele igrati za taj dres.
Ne brojeći mlade nade koje će uskoro završiti u klubovima koji igraju NBA ili Euroligu (Gnjidić, Prkačin, Bender, Matković, Branković, Rudan) pa ni na njih nećemo moći računati stvorili smo i nelošu petorku – Kapusta, Mavra, Simon, Božić, Tomić, dok na klupi imamo Stipčevića, Filipovića, Jordana, Smajlagića, Krajnovića, Nakića, D. Drežnjaka, Radoševića…
I eto ga, stvorio se okvir igrača koji uvijek mogu biti tu, spoj mladosti i iskustva, šut za 3 poena je tu, polivalentni igrači, jaki na lopti i što je najvažnije čovjek koji može biti vođa i prevaga – Luka Božić. Uostalom duo Kapusta-Božić je u dresu mlade reprezentacije odigrao fantastičan turnir gdje je izgubio u produžetku od SAD-a predvođenih Jaysonom Tatumom 2015. godine u sjajnom finalu (U-19 Mundobasket), a dečki su bili važni faktori te ekipe. I dolazimo do pitanja gdje je zapelo? Kako je moguće da ti momci samo tako nestanu s radara reprezentacije i to u vremenu dok se ona očigledno muči. Jasnih odgovora baš i nema.
Aco je rekao kako Hrvatska ne može igrati kao Zadar da prilagodi igru i sistem Božiću, jer zašto bi, kad već imamo sistem koji sjajno funkcionira i ostvaruje rezultate koje ostvaruje. Umjesto da uzmemo ono najbolje što imamo i iskoristimo to do maksimuma mi idemo opet nekim okolnim putem u nepoznato čekajući da Gnjidić postane agresivan prema košu ili da Prkačin krene biti nositelj. I nejasno je rano odbacivanje “starijih” igrača, ne samo u košarci, ako su oni u datom trenutku bolji od mladih, a tebi treba rezultat sad i odmah jer te inače nema na iduća 3 natjecanja. No dobro, za to je ionako prekasno sad i kako bi reko naš popularni Jasmin Repeša: “Greška na grešku, nema povratka…”
Druga je stvar kad igrač ne želi igrati za reprezentaciju, ali bi onda bilo korektno prema javnosti da se i kaže točan razlog zašto nekog tko je pozvan nema, jer ovako nikome nije jasno zašto Božić i Kapusta sa 26 godina u životnom kalendaru nemaju 5 nastupa za reprezentaciju zajedno.