Ponedjeljak, 18 listopada, 2021
More

    POPULARNE OBJAVE

    Mirko Novosel – Najveći košarkaški autoritet

    Još prije odlaska u Montreal, Mirko Novosel obznanio je odluku kako poslije Olimpijskih igara napušta mjesto saveznog trenera seniorske reprezentacije. Počele su stizati atraktivne ponude iz Italije i Španjolske, no ni zbog jedne od njih nije pogazio riječ danu Šajberu!

    Predsjednik glasovitog talijanskog kluba Mobilgirgi iz Varesea, poznatijeg kao Ignis, sjedeći u svojoj kancelariji zaprima obavijest kako je Mirko Novosel obznanio odlazak s klupe reprezentacije Jugoslavije. Brzinski je dohvatio telefon u ruke i okrenuo broj 038-4144-9893.

    - Advertisement -

    “Signore Novosel, nudimo Vam sto tisuća dolara za dvije sezone. Dakako, plus nagrade za osvojene kupove i prvenstva, stan, auto i ostale uobičajene sitnice. Vi, siguran sam, dobro znate koliko smo jaki. Imamo šest reprezentativaca, dva amerikanca, izdašnog, vrlo poslovnog sponzora. Zaključili smo da ste vi najčvršći jamac za nastavak naših uspjeha…”

    Novosel je odbio! Tada jedini ne-sovjetski trener sa dva naslova prvaka Europe, poslije EP 1975. i trijumfa protiv kaznene ekspedicije iz SSSR-a najslavniji i devizno najcjenjeniji trener Starog kontinenta, na tečnom talijanskom je, s nekoliko biranih fraza, zahvalio na pozivu.

    “Već sam odlučio. Ostajem u Zagrebu. Preuzimam Lokomotivu.”

    “Možda sto tisuća dolara nije dovoljno. Kolika je vaša cijena?” – nije se predavao predsjednik talijanskog kluba.

    “Uopće se ne radi o novcu. Jednostavno, želim nešto učiniti u svome gradu, u svome klubu!” – nije popustio Novosel.

    Mirko Novosel ni zbog ove, ni zbog više sličnih atraktivnih ponuda iz Italije i Španjolske, nije pogazio riječ danu Šajberu, koji mu je jamčio realizaciju neophodne materijalne osnovice za razvoj novog kluba s Tuškanca. Uvodni razgovor imali su još u lipnju 1975., u policijskoj menzi na uglu Vlaške i Bauerove, gdje je, na skromnoj svečanosti priređenoj za njega i Plećaša, u čast euro-zlata, primio – stolnu lampu. Kasnije su se, na Šajberov poziv, u četiri oka našli u, za današnju Cibonu, povijesnoj zgradi u Mesničkoj.

    “Biste li se vratili u Zagreb i još jednom, uza svesrdnu podršku grada, pokušali podići Lokomotivu?” – bez specijalnog uvoda, onako šajberovski konkretan, čim su sjeli, upitao je Slavko.

    “Pa bih!” – tonom što je davao više od obične nade otpovrgnuo je Mirko.

    “Koji su vaši uvjeti?” – nastavio je Šajber, naručivši prethodno od sekretarice kavu, ali i poveću čašu vode.

    “Plaća od milijun dinara, da je primam preko SFK grada, jer klub još nema sredstva da se sanira financijsko stanje Lokomotive, da mi garantirate funkcioniranje simbioze sa SUOR-om Cibona i da imam potpuno slobodne ruke u izboru igrača i vođenju ekipe.”

    “To je sve?” – oprezno je upitao Šajber.

    “Sve!” – potvrdio je Mirko.

    Ondašnji sekretar Gradskog komiteta zapamtio je i najsitnije pojedinosti s tog susreta.

    “Sve je trajalo vrlo kratko. Zula, koji je bio najpoduzetniji u traženju spasonosnih riješenja, često je dolazio k meni, te u potpunosti znao situaciju oko Cibone, zacijelo je Mirku prišapnuo sve, samo uskom krugu ljudi poznate detalje. No, Novosel me ugodno iznenadio. Znajući za fantastične inozemne ponude, bojao sam se njegovih uvjeta. Tražio je, međutim, samo plaću koja je bila taman tolika kolika su bila mjesečna primanja sekretara. Da je zahtijevao i triput više, prihvatio bih bez razmišljanja…”

    U ono vrijeme golemih sto tisuća dolara talijanski biznismeni nisu nudili za lijepe oči. Kolekcionar medalja je isključivo zlatom i srebrom, bez i jednog kiksa čak bez i jedne bronce, popločio put do dvorane slavnih.

        • Zlato na Prvom kadetskom prvenstvu Europe u Gorici 1971.
        • Zlato na Petom omladinskom prvenstvu Europe u Zadru 1972.
        • Zlato na Prvenstvu Balkana u Istanbulu 1973.
        • Zlato na sedmom Prvenstvu svijeta u San Juanu 1974.
        • Zlato na Prvenstvu Balkana u Solunu 1974.
        • Zlato na Prvenstvu Europe u Beogradu 1975.
        • Srebro na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976.!

    Zlato na Prvenstvu Europe u Beogradu 1975 (Foto: Euroleague.net)

    Sve u pet godina, između 01. srpnja 1971. i 31. kolovoza 1976., koliko je bio u radnom odnosu s Košarkaškim savezom Jugoslavije!… Od 1968. pomagao je saveznom Ranku Žeravici, 05. prosinca 1970. imenovan je trenerom juniorske reprezentacije, a godinu dana kasnije, nakon razlaza s Lokomotivom, prihvatio je veliki izazov poslije sastanka 66 trenera u Košutnjaku. Nakon što je zaključeno da kod nas više nema dobrih juniora i da nastupa tamno doba, proputovao je čitavu zemlju, pronašao, otkrio, pokupio ili stvorio Kićanovića, Delibašića, Žižića(…) pa s njima samo sedam mjeseci kasnije osvojio kadetsko Prvenstvo Europe. Dogodine im je pridodao i Jerkova, Perinčića i ostale, te trijumfirao i na omladinskom prvenstvu Kontinenta. Kadete i juniore službeno je vodio 31 put i postigao 31 pobjedu! Asistirao je Žeravici na srebrnom prvenstvu Europe u Essenu, zatim na Olimpijskim igrama u Munchenu, nakon čega je samostalno preuzeo najbolju reprezentaciju. Službeno je debitirao u Zrenjaninu, 30. travnja 1973., baš pobjedom protiv Sovjetskog Saveza sa 77:67. U Mirkovom juniorskom, pa četverogodišnjem seniorskom mandatu selekcije bivše Jugoslavije niti jednom nisu izgubile od SSSR-a! Odnoseći radnu knjižicu iz Beograda u Zagreb, ostavio je u Savezu fenomenalni skor od 99:14 u 113 utakmica na čelu A vrste, žaleći što je Egipat napustio Igre u Kanadi i onemogućio mu rastanak s klupom reprezentacije s točno stotinu pobjeda! Na nju će ipak još sjedati, ali uvijek kao “čovjek iz Cibone”. Najprije da sa Žeravicom, u sovjetskoj prijestolnici, podijeli olimpijsko zlato 1980., zatim da u Los Angelesu 1984. osvoji svoju prvu broncu i omjer pobjeda i poraza zaokruži na 110:20, te na posljetku da u Munchenu 1993., ali sad već na čelu reprezentacije Hrvatske, za našu zemlju uzme prvu europsku medalju. Svom klubu je želio pomoći još 1975., i sam potresen agonijom Lokosa i očajanjem Anzulovića i Lalića, najboljih prijatelja, koji su mu dolazili u stan na Strossmayerovu trgu, jadali se, tražili savjete i nagovarali ga da se vrati. No, kad je konačno slomljen, a predsjednik Lokomotive Frane Matulić, u srijedu, 18. lipnja 1975., saopćio novinarima “vijest dana”, počela je paljba iz KSJ.

    “Novosel je službenik Saveza. Za KSJ i reprezentaciju neprihvatljiva je njegova odluka da djeluje i u Strčnom štabu Lokomotive, da radi na dva kolosjeka. Pogotovo sada kada nam predstoje studiozan rad i pripreme za Olimpijske igre u Montrealu!!” – ošto je reagirao predsjednik KSJ Rade Savić, spominjući i mogućnost “veta”.

    Umalo se sukob mišljenja i interesa pretvorio u aferu. Ubrzo je ipak pronađeno solomonsko riješenje. Novoselu nije dopušteno da sjedne na Lokomotivinu klupu, ali je dobio odobrenje da se od 01. rujna aktivira kao stručni rukovoditelj. Godinu kasnije postao je i prvi trener Cibone te držeći se jasne formule: rad + stručna politika + sredstva = uspjeh, stao stvarati momčad i podizati klub. Sam je osigurao prva dva faktora, dok su treći poduprli tada ugledni i utjecajni društveno-politički radnici i gospodarstvenici Šajber, Srića, Zadro i Matić. Mirko je nastupio odučno i drsko, čak pomalo nalik na utopista koji se zanosi bogatstvom, a džepu ima samo sitniš.

    “Vraćam se u Tuškanac svjestan težine zadatka. Znam da u Zagrebu ne trebaju osrednje momčadi, nego sastav za vrh. Počinjem od nule, ali već sada tvrdim. Prvenstvo nam ne može umaći! Tu nema slučajnosti. Trajni, sustavni rad mora biti nagrađen. Kada? Ovisi o mnogočemu. Da nisam uvjeren u uspjeh, ne bih ni došao u Cibonu!”

    Ni u čemu nije pogriješio, težeći postupnom usponu, naučen, kako je znao reći, da poslije naglog trijumfa preporođenog kluba iz Tuškanca. Osvojio je dva domaća prvenstva (s onim 1969.) sedam kupova Jugoslavije, Kup pobjednika kupova i, naposljetku, Kup europskih prvaka. Odgojio je i savjetovao Željka Pavličevića, vještog da pobjedi u dva natjecanja 1986., a onda odabrao novog stručnjaka , Janeza Drvariča, da s njim donese Cibosima još jedan međunarodni trofej – Kup kupova 1987. Ostvario je prvi (1982.) i osmislio Cibonin drugi hat-trick (1985.). Pod njegovim vodstvom, na klupi ili u direktorskom naslonjaču, “Vukovi” su od Borova 1980. do Rijeke 1988. uzeli 14 trofeja! U Novoselovih četrnaest trenerskih prvoligaških sezona sastav iz Tuškanca nikada nije bio ispod petog mjesta. Četiri puta peti i treći, dva puta četvrti, drugi i prvi, postavši svojevrsni fenomen, jer je u čitavoj karijeri, uz reprezentacije i dvije sezone prvoligaša iz Napulja, trenirao samo jedan naš klub, s Cibosima je u 340 utakmica zabilježio 227 ligaških pobjeda i 113 poraza, odnosno omjer 74-46 uz jednu neodlučenu utakmicu u Ciboninih 11 međunarodnih sezona. Najuspiješniji stručnjak u povijesti hrvatske košarke je pobjedom za broncu u drugom klupskom Prvenstvu svijeta u Barceloni, 29. lipnja 1985., svukao trenirku i već dva dana kasnije i službeno preuzeo ulogu i obveze direktora kluba. Relativno mlad, samo dan prije 47. rođendana, kad njegove kolege i ne pomišljaju na umirovljenje, tek što je u španjolskom Cadizu, u prvom izboru, proglašen najboljim košarkaškim trenerom Europe, a poslije osamnaest trenerskih sezona, po drugi put na vrhuncu slave, pokušao je zaključiti aktivnu, briljantnu karijeru. No, predomislit će se ljeta 1987. i kao trener trajati sve do 1992., kada će postati sportski direktor “Vukova”. Poslije razlaza sa Šajberom 1988., nerado će otići tamo gdje mu se nikad nije išlo – u inozemstvo, ali u Italiji, 1989., biti će proglašen trenerom godine. Vratit će se, na velika vrata 1990., izlobirati pola svijeta za međunarodno priznanje košarkaške Hrvatske i nastup naših zvijezda na Olimpijskim igrama u Braceloni, te sudjelovati i dalje u svim uspjesima Cibone. Želio je i još sredinom osamdesetih uspio dokazati da se u Zagrebu može stvoriti veliki klub, među navijačima i najbolje organiziranima u Europi. Trofejima Mirko nije završio posao. Time je, govorio bi, ispunio sam trenerski cilj. Tadašnji sekretar OK Univerzijade odlučio je i armirati čvrste temelje Tuškanca i svojom poduzetnošću pridonijeti da Cibona što prije dobije vlastiti krov nad glavom.

    “Dvorana je vrijedna poput naslova prvaka, čak vrijednija od njega!” – nije se susprezao reći, dok je osvajanje prvenstva bilo još san.

    Izvor: Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca

    - Advertisement -

    NAJČITANIJE VIJESTI TJEDNA

    zadnje objave

    NE PROPUSTITE