Nostalgija:  Mihovil Nakić

Novo izdanje Nostalgije donijelo je priču o legendardnom igraču Cibone. Mihovil Nakić je u zlatnoj eri Vukova s Tuškanca bio igrač za velike utakmice, onaj kojeg u NBA svijetu zovu „clutch igrač“.

Iako rodom iz drniškog kraja i prelaska u metropoli u prvom osnovne, Nakić je svoj košarkaški put započeo u Zagrebu u dosta kasnijoj dobi, u 15. godini.. Iako je kao mladić igrao sve sportove, ponajviše nogomet, sasvim slučajno se odlučio na odlazak na košarkaški trening. Na kraju je pogodio. Jednom prilikom je priznao da je toj odluci kumovala njegova visina.

Tri sezone je započeo u Mladosti. Slijedio je odlazak u Industromontažu (Monting). O tome se malo priča, ali Nakić je jednu polusezonu proveo u SAD-u, na poziv Kreše Ćosića, gdje je igrao za Brigham Young University. Zbog loših uvjeta, odnosno programa i male minutaže odlučuje se za povratak u Zagreb.

_

Kako nije planirao ići u drugu sredinu van Zagreba, odlučuje se za Cibonu jer je tada smatrao kako tu najbolje može napredovati i ostvariti svoje ciljeve. To je bio potez koji se pokazao kao pun pogodak.

U Ciboni se pisala povijest – Nakić je postao jedna od legendi kluba

Slijedile su zlatne godine Cibone i zagrebačke košarke. Dva puta prvaci Europe s Draženom i društvom, ali toga vjerojatno ne bi bilo da Nakić nije ’84. donio nacionalnu titulu protiv Zvezde. Upravo je taj koš protiv Zvezde bio presudan da se mladi Dražen Petrović odluči za dolazak u Zagreb gdje bi mogao igrati „Kup prvaka“.

Osvajali su se razni trofeji kao Kup pobjednika kupova i brojni drugi, a Nakić se profilirao kao čovjek za velike utakmice. Čak je jednom prilikom i sam priznao kako je uvijek imao manje motiva protiv slabijih protivnika.

“Nemam objašnjenje. Možda je kod mene to izraženije jer mi se često ne igra protiv lošijih momčadi. Meni nije gušt kada nekoga uhvatimo na 50 razlike“

Nakić je igrao i za reprezentaciju Jugoslavije, dok onu hrvatsku ipak nije dočekao zbog odlaska u igračku mirovinu. U zlatno doba hrvatske reprezentativne košarke, kada su se još osvajale medalje na velikim natjecanjima, Nakić je bio tajnik košarkaškog saveza.

Što se tiče igračkog dijela u dresu reprezentacije, najviše su mu vjerovali Mirko Novosel i Petar Skansi kada je dobivao najviše prilike kao što je bilo Europsko prvenstvo u Italiji ili Olimpijske igre u Los Angelesu.

„Vjerujem da bih u košarci uspio još više da sam htio više trenirati“

Nakić se nakon zlatnog doba Cibone odlučio na završavanje fakulteta paralelno s igračkom karijerom. U to vrijeme nije uopće očekivao da bi mogao dosegnuti taj nivo karijere pa se odlučio školovati. Zanimljiva je činjenica kako je imao brojne ponude iz inozemstva, ali za neke je tek saznao godinu, dvije poslije.

Mirko Novosel o Nakiću: „Nakić je jedan od najzaslužnijih za onih naših 14 naslova u devet godina tih zlatnih 80-ih. On je bio igrač za velike utakmice i igrao je u njima fantastično, a u manjim utakmicama nije bio toliko angažiran. Nik je bio sjajan obrambeni igrač, a kada to kažem uvijek se sjetim da je u finalu Kupa prvaka 1985. nanizao 21 skok ili pak da je u finalu istog natjecanja 1986. godine sjajnom igrom u obrani toliko iznervirao Sabonisa da ga je on praktički nokautirao i tako sebe izbacio iz igre, a nama olakšao obranu naslova. Dakako, uvijek se sjetim i onog pobjedonosnog koša za naslov prvaka Jugoslavije 1984.“

Proveo je godinu dana u Udinama, ali se brzo vratio opet u Cibonu gdje završava karijeru. Nastankom Republike Hrvatske, postaje prvi tajnik saveza u povijesti. Na tom mjestu ostaje sve do 1996. godine. Nakon toga se iskušao kao sportski direktor Cibone u vrijeme kada je ona još bila Euroligaš.

Dobitnik je odličja Reda Danice Hrvatske s likom doktora Franje Bučara za rad u sportu.

 

Reprezentativni uspjesi

Zlato 1980. Moskva Olimpijske igre
Bronca 1984. Los Angeles Olimpijske igre
Bronca 1979. Gorica Europsko prvenstvo
Bronca 1979. Split Mediteranske igre
Zlato 1983. Casablanca Mediteranske igre