Prošlo je 38 godina od prvog Ciboninog europskog naslova, kojeg su zatim osvojili na isti taj datum godinu dana kasnije.
Godine 1985. “Vukovi” su prvi put osvojili naslov prvaka Europe. U Ateni su u finalu pred više od 16.000 gledatelja bili bolji od Real Madrida 87-78. Cibonu je do naslova predvodio Dražen Petrović s 36 poena, Aco Petrović ih je postigao 16 baš kao i Zoran Čutura.
Godinu dana kasnije u Budimpešti je obranila naslov svladavši u finalu Žalgiris s 94-82. Danko Cvjetićanin je s 24 poena bio najefikasniji igrač Cibone. Sven Ušić ih je postigao 23, a Dražen Petrović 22. Na drugoj strani je bio Arvydas Sabonis (27 poena), litvanska sila koja je uz Dražena u to vrijeme sigurno bila najveće ime europske košarke…
Ako ste mislili da je to vrhunac hrvatske košarke, gadno ste se prevarili, jer nakon samo tri sezone na scenu stupa Jugoplastika (Euroliga ju je proglasila najboljom momčadi 21.stoljeća). Klub iz Splita je predvođen tada golobradim budućim Hall of Fame igračima Tonijem Kukočem i Dinom Rađom šokirao Europu s tri uzastopna europska naslova.
I dok je trijumf u Münchenu 1989. godine došao kao apsolutno iznenađenje, pa i onaj 1991. u Parizu tretiran je na isti način, jer su Žuti u sezonu ušli bez Dine Rađe, Duška Ivanovića, Gorana Sobina i trenera Božidara Maljkovića, onda se za 1990. i Zaragozu može konstatirati da je papirnati favorit opravdao očekivanja.
Te 1989. godine Splićani su na Final Four u München stigli kao autsajderi. Prvo su 4. travnja, na krilima sjajnog trojca Toni Kukoč, Dino Rađa, Duško Ivanović, pobijedili Barcelonu predvođenu legendarnim Juan Antoniom San Epifaniom. Dva dana kasnije, u finalu je pao i veliki Maccabi, a Kukoč (18) i Rađa (20) su kombinirali 38 poena (42 u polufinalu) i postali nova velika imena europske košarke.
Iz današnje perspektive, imati tri takva generacijska igrača u isto vrijeme na rosteru izgleda praktički nemoguće, jer od njih nismo ni imali takvoga, uz svu čast Bojanu Bogdanoviću koji po mnogim parametrima spada u istu rečenicu s njima, ali oni su bili čistokrvni pobjednici, na više razina…
Nakon što su s Jugoslavijom dominirali u mlađim, pa onda i seniorskim uzrastima osvojivši Mundobasket, dva puta Eurobasket (imaju i jednu broncu) i srebro na Olimpijskim igrama u rasponu od 1987. godine do 1991. godine, spojivši tako genijalan niz koji je krenuo 1985. prvim europskim naslovom Cibone pa sve do 1991. godine kada je Jugoplastika osvojila posljednji naslov, došlo je vrijeme da vidimo što mogu učiniti u dresu hrvatske reprezentacije. Rezultat je odmah bio fenomenalan, srebro na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni kada su pregazili svakoga tko im se našao na putu, da bi izgubili samo od “Dream Teama” SAD-a.
Toni Kukoč je u tom periodu bio tri puta MVP finala Eurolige (Jugoplastika 2x, Benneton 1x), MVP Eurobasketa i Mundobasketa. Dražen Petrović je bio MVP Eurobasketa i Mundobasketa, a Dino Rađa MVP finala Eurolige.
Dakle, stvar je jasna, Hrvatska je imala tri generacijska igrača koji su igrali za domaće klubove koje su odveli na krov Europe, a zatim su isto učinili i u reprezentativnom dresu. Tribine su logično bile pune, tražila se karta viška za pogledati te velemajstore na djelu, a košarka kao sport je bila na vrhuncu.
Usporedivši to s današnjim vremenima, čini se pomalo i nerealno da su našim terenima kročili takvi igrači, a da su naši klubovi igrali finala protiv Barcelone, Real Madrida…
Danas imamo Cibonu i Zadar koji su pred gašenjem, u nikad modernijem vremenu gdje sport kao i sve ostalo u svijetu napreduje, gdje mladi i sposobni ljudi vode glavnu riječ, dok se kod nas ne zna tko je Cibonin predsjednik, rade se akcije za održavanje klubova i tome slično. Proračuni su nikad manji u povijesti tih klubova, dojam je da se svake godine nazaduje, a svjetlo na kraju tunela se ne nazire. Da ne ulazimo u dubiozu samih problema koji su već naveliko ispričani i od kojih je svima muka idemo uzeti Split za primjer. Situacija tamo također nije bajna, ali čim je klub ustabilio financije, doveo par stranaca, atmosfera oko kluba je postala pozitivnija. Vidi se da igrači ne igraju s grčem, dok publika to sjajno prepoznaje i puni legendarne Gripe na svakoj malo jačoj utakmici. Da, toliko malo fali Hrvatima da se vrate na tribine…
SRBI GODINAMA STVARAJU VRHUNSKE IGRAČE NA SVIM POZICIJAMA, STARA ŠKOLA TRENERA IM JE JOŠ UVIJEK NA SCENI, MLAĐI TRENERI RADE KVALITETNO, A IMAJU I NAJBOLJEG AGENTA U EUROPI
Srbi su uvijek bili košarkaški narod, od starih klasa kao što su Divac, Stojaković, Đorđević, Danilović, Bodiroga, Slavnić, Kićanović, a trenutno na sceni imaju jednu od najpotentnijih reprezentacija svijeta, koja još nije pokazala koliko može…
Na poziciji razigravača imaju Micića, Teodosića, Jaramaza, Avramovića, sve euroligaške klase, a tu je po potrebi i prekaljeni veteran Stefan Jović, a kada vam je on četvrti izbor na poziciji “jedan” onda vam je jasno o čemu pričamo. Na poziciji bek šutera se nameću Gudurić, Nedović, Marinković, Dobrić i Anđušić (Euroliga), na poziciji niskog krila Bogdanović, Kalinić, Lučić i Marković (NBA/Euroliga), na poziciji krilnog centra Pokuševski, Bjelica, Smailagić, Koprivica, Mitrović (NBA/Euroliga), a na poziciji centra, pazite sad ovo, Jokić, Jović, Marjanović, Petrušev, Milutinov, Kuzmić, Raduljica (NBA/Euroliga)!
Nevjerojatna širina, šuterski su ubojiti, imaju solidne braniče, idealan spoj mladosti i iskustva, pobjednički mentalitet, duga klupa i onaj igrač prevage u liku i djelu Jokića…
Koliki je to gap između nas i njih govori činjenica da hrvatska ima svega tri igrača u Euroligi, od čega je jedan naturalizirani Hrvat, dok u NBA ligi imamo također tri igrača od koji Šarić dobiva minute na kapaljku. Srbija ima pet igrača u NBA ligi, a čak 22 igrača nastupaju u Euroligi. Neusporediva je to razlika.
Ali, na zadnja tri velika natjecanja su podbacili. Na Mundobasketu 2019. ih je izbacila Španjolska, na Olimpijske igre u Tokiju se nisu ni plasirali dok su na Eurobasketu šokantno ispali od Italije već u osmini finala. Kada stvari stavimo u tu perspektivu, nije toliko crno kod nas. Ipak, Srbi se mogu pohvaliti s par medalja u zadnjih desetak godina – tri srebra (2014., 2016., 2017.) sa sva tri velika natjecanja (OI, SP, EP), no to ćemo ipak pripisati prošloj generaciji, pošto tri glavna igrača ove generacije tek ulaze u svoj prime (Jokić 28, Micić 29, Bogdanović 30) i nisu imali toliko izraženu ulogu u tim pohodima na medalje.
Spomenuli smo da imaju i trenere koji rade na najvišem nivou, tu su prvenstveno “stari lisci” Željko Obradović koji s Partizanom ove sezone pomiče granice i držao je čak Real Madrid na konopcima. Na pragu ulaska na Final Four su bili, ali su si na kraju sami pucali u nogu i prosuli su prvo 2-0 vodstvo, a zatim i +18 u petoj utakmici. Željko ima rekordnih devet osvojenih Euroliga kao trener (Partizan, Real Madrid, Panathinaikos, Fenerbahçe), dok s reprezentacijama Jugoslavije i Srbije ima dva srebra s Olimpijskih igara, dva zlata s Mundobasketa i zlato i broncu s Eurobasketa.
Reprezentaciju pak vodi Svetislav Pešić koji u svojem rezimeu ima dva zlata s Eurobasketa, jedno zlato s Mundobasketa i Euroligu.
Dosta mlađi im kolega Aleksandar Đorđević potpisuje ranije navedena tri srebra sa sva tri najveća natjecanja u zadnjih desetak godina za Srbiju.
Treba napomenuti i mladog stručnjaka Sašu Obradovića koji se s Monacom plasirao na Final Four Eurolige ove sezone po prvi put u njihovoj povijesti.
Mi bi od mlađih trenera istaknuli legendu regionalne lige i danas aktualnog pomoćnika treneru Kerru u Golden State Warriorsima – Dejana Milojevića. Mlad i perspektivan trener koji zanat peče na vjerojatno najboljem mogućem mjestu, u najvećoj ekipi moderne košarkaške ere.
To je već pet imena koja imaju najviše sportske rezultate, a nema ih smisla ni uspoređivati s našim trenerskim uspjesima, uz dužno poštovanje…
Jednostavno nemamo trenere na toj razini, kratko i jasno. Drugo je pitanje kako i zašto je došlo do toga jer samo nekoliko stotina kilometara istočnije od nas su osjetno viši i bolji rezultati.
Kod nas su te osobe koje imaju kontinuirani rad na najvišoj razini Slaven Rimac koji je pomoćnik u Bayernu i Tomislav Mijatović koji je pomoćnik u Efesu, i to u doba njegove najveće dominacije unazad pet godina, ali nažalost još uvijek ne znamo njegov potencijal. Neven Spahija je bio pomoćnik u NBA ligi, vodio je i Baskoniju u Euroligi prošle godine pa tu možemo reći da imamo čovjeka koji zna kako je raditi na najvišem nivou…
Idemo dalje, Danko Cvjetičanin je nakon igračke karijere radio kao europski skautski koordinator za NBA Philadelphia 76erse od 1998. do 2010. Na istoj poziciji je od 2010. za New Jersey Netse.
Toni Kukoč radi kao posebni savjetnik Jerryja Reinsdorfa, vlasnika Chicago Bullsa.
Nikola Vujčić je već nekoliko godina sportski direktor Maccabija i ima to iskustvo upravljanja na jednoj visokoj razini, ali mi o njemu i njegovim sposobnostima zapravo ništa ne znamo.
Tu je i Aleksandar Petrović, ima broncu s Eurobasketa 1995. godine, dao je maksimum reprezentaciji, ali sam nije mogao…
Velimir Perasović je prošle sezone trenirao Unics u Euroligi, a Jurica Golemac Cedevitu Olimpiju u EuroCupu u zadnje dvije sezone.
Igor Miličić je završio kao četvrti s Poljskom na posljednjem Eurobasketu što je bio senzacionalan rezultat, a Dario Gjergja se plasirao s Belgijom na isti i dva puta je svladao Srbiju u kvalifikacijama za ovogodišnji Mundobasket nakon čega su Srbi imali ogromnih problema da se uopće kvalificiraju.
Znači kvalitetnih ljudi i stručnjaka s iskustvom rada na najvišoj razini itekako ima. Obavljaju funkcije na najvišim razinama u uređenim sredinama i sigurno mogu prenijeti to znanje i kod nas…
Jedna osoba koja se više ne spominje, a svakako ima znanja u sebi, znanja koje nam je nasušno potrebno je Hall of Fame član Mirko Novosel. Titule su tu s razlogom, a on je jedan od rijetkih ljudi u našoj košarci koji imaju tu čast biti u Neismith i FIBA Kući slavnih. Kao trener je član šest medalja sa sva tri najveća natjecanja u reprezentativnoj košarci, dok s Cibonom potpisuje jedina dva europska naslova u njenoj povijesti.
Stavimo stvari na papir i budimo realni, nitko nema znanja, iskustva, naslova kako ekipnih tako i osobnih u našoj košarci i trebali bi iskoristiti svaki savjet koji možemo dok ga još imamo. Bar da usmjeri mlađe ljude koji imaju viziju jer ako nešto gospodin Novosel ima, to je košarka u malom prstu.
Pustimo sada stigme koje ga prate, nismo u poziciji da biramo, trebamo biti pametni i ponizni.
Jedna Španjolska više nema braću Gasol, Navarra, Garbajosu, Calderona, te igrače koji rade razliku na terenu, ali njen sustav je toliko dobar i toliko kvalitetan da će oni bez praktički čovjeka koji nosi prevagu na terenu osvojiti svjetsko i europsko zlato uzastopce.
Tamo se cijeni košarkaška kultura, ljudi koji znaju košarku vode stvari, imaju fenomenalnu ligu i reprezentaciju s klubovima koji uvijek ciljaju na europski vrh. Te stvari nisu slučajne. I pazite ovo, u jednom takvom sustavu Hrvatska ima svog čovjeka! Riječ je o Davoru Matkoviću, gospodinu koji radi u tom sustavu zadnjih 18 godina. Nije vam poznato ime? Pa kako bi i bilo kad sve dobro što imamo radi vani i bježi od naše košarke glavom bez obzira…
NEVJEROJATNA VIZIJA JEDNOG ČOVJEKA KOJI JE BIO KORAK ISPRED VREMENA
Miško Ražnatović je, pa možemo slobodno reći najbolji europski košarkaški agent i neslužbeni vlasnik kluba Mega Basket kluba. Radi nevjerojatan posao zadnjih desetak godina. Taj mladi klub iz Beograda je stvorio sjajan sistem profiliranja mladih igrača koji idu put NBA lige. O tome je pričao i za Podcast Inkubator: “Ako napravite anketu među generalnim managerima u NBA ligi i postavite im pitanje koji je klub u Europi najbitniji za vas? Nitko neće reći Real ili Barcelona. Real i Barcelona su naravno giganti i veliki klubovi, ali za NBA je Mega najvažnija zato što su svake godine 1, 2, 3, 4 interesantna igrača i svake godine barem jedan ode tamo. To je proces koji je nezaustavljiv. Jednostavno je, postavljena su pravila koja pomažu igračima – na prijepodnevnom treningu se treneri ne bave taktikom već otklanjanjem individualnih nedostataka, puno teretane jer su svi kao npr. Branković bez kilograma. “
Noć između 23. i 24. lipnja 2022. postala je povijesna za Megu, budući da su Nikola Jović i Karlo Matković izabrani na NBA draft 2022., pa je Mega s 15 igrača postala klub s najviše draftiranih igrača izvan teritorija SAD-a!
Stavite taj podatak malo u perspektivu, odvažite ga. Svi smo svjesni tko su i što su europski velikani (Real Madrid, Barcelona, CSKA, Fenerbahçe, Efes, Žalgiris, Olympiakos, Panathinaikos, Maccabi…), zatim uzmite u obzir najveće klubove s ovih prostora (Partizan, Crvena zvezda, Cibona, Split…) i koliko je velikih igrača prošlo kroz povijest tih klubova. Mega je prvog igrača u NBA poslala 2014. godine i prva je na top popisu igrača poslanih u NBA!
To je samo potvrda vizije i ideje jednog čovjeka, koji je gomili mladih igrača (ne samo srpskih) otvorio vrata NBA lige. Pričao je i o tome Miško za Podcast Inkubator: “Inzistira se na brzoj igri jer se tako igra u NBA, dakle ako ostaneš sam na trici i nećeš šutnuti ideš na klupu zato što ne poštuješ pravilo. Visoki igrači moraju šutirati za tri poena, jako puno se radi na tome. Isto tako ti visoki igrači kad skinu skok moraju odmah povući. Recimo Marko Simonović nestvarno dobro to radi, ali on to ne radi, on je da beku i to je borba s njim. Sada je uvedeno pravilo kada skineš skok i dodaš loptu sviramo ti korake. Na kraju je to njegovo prenošenje lopte i šut za tri poena njemu donijelo NBA ugovor, ja sam to znao.”
Da završimo priču o Megi, dali su Nikolu Jokića (dvostrukog MVP-a NBA lige), Vasilija Micića (dvostrukog MVP-a Eurolige), Bobana Marjanovića, Ivicu Zupca i mnoge druge velike košarkaše koji danas imaju sjajne i uspješne karijere. Tko zna kako bi izgledao put tih igrača da su se kalili u najvećim srpskim klubovima koji uvijek ciljaju na trofeje i u takvim okolnostima ne daju mladim igračima previše šansi. Mega je idealan projekt koji je vizija jednog čovjeka koji je bio korak ispred vremena.
Možete li zamisli da recimo Furnir, Bosco, Gorica ili Dinamo rade takvu priču? Naravno da ne, i nisu razlog samo financije, nema ljudi s vizijom, svatko gleda svoj interes u cijeloj toj priči i zato nam stanje je takvo kakvo je, nažalost. Svjetlosnim smo godinama od takve pozitivne priče.
Na kraju krajeva je i Dejan Bodiroga predsjednik Eurolige, a pretpostavljamo da tamo ne bi stavljali baš bilo koga. Eto, Srbija ima čovjeka sposobnog za voditi jednu organizaciju kao što je Euroliga, a mi nismo u stanju godinama naći čovjeka (ili ljude) koji će kvalitetno voditi HKS, klubove, mlade igrače…
PRKAČIN I GNJIDIĆ SU BILI PREDVIĐENI ZA NBA LIGU, ALI SU JOŠ DALEKO OD NJE DOK U SRBIJI OPET IZVIRU MLADI KOŠARKAŠI S FENOMENALNIM PREDSTAVAMA
Prošle sezone su Roko Prkačin i Lovro Gnjidić bili u TOP 5 europskih prospekata za NBA ligu u svojem godištu, ali kako nam se sada čini, teško će do nje i doći, a još je tužnije što Cibona na njima dvojici i Brankoviću prošle sezone nije zaradila niti centa, kada im nasušno fali baš svaki cent.
Lovro je nastavio s pasivnim predstavama i ove sezone u Cedeviti Olimpiji i sve je izglednije da on ipak nije taj, a Roko pak igra u španjolskoj ACB ligi, po mnogima najjačoj europskoj košarkaškoj ligi u Gironi, ekipi legendarnog Marca Gasola s kojim i dijeli teren ovu sezonu pod trenerskom palicom Aita Garcije (“odgojio” Pau Gasola, Juana Carlosa Navarra, Rudyja Fernandeza ili Rickyja Rubija, Willyja Hernangomeza, Tomaša Satoranskog i Kristapsa Porzingisa, Simonea Fontecchija…
Roko je u idealnoj sredini i igra što je najbitnije, ali nećemo se lagati ako ćemo reći da smo ga već očekivali u NBA ligi, ili ako već igra ovu razinu da će igrati dominantnije s obzirom na fizičke predispozicije, s poboljšanim šutom kojeg još nažalost nema…
Stavite ga u onaj sistem Mege o kojem je Miško pričao, mislite da ne bi to puno bolje izgledalo danas? Sigurno da bi jer Mega radi sistemski s takvim igračima.
Velika nade Crvene zvezde, 17-godišnji Nikola Topić, sin bivšeg srpskog košarkaša Milenka Topića, juniorski kvalifikacijski turnir Eurolige je okončao prosječno ubacujući 26,8 poena, uz 7,2 asistencije.
Topić je finalni meč završio s 49 poena i 12 asistencija, šutirajući s linije bacanja perfektnih 20/20 za indeks korisnosti 65.
Zvezda je na tom meču gubila 21 poen razlike, a Topić je sam bio kreator velikog preokreta, s obzirom na to da je od tog momenta nanizao 37 poena, iznudivši i devet faulova u posljednjih 11 minuta.
S druge strane i Partizan ima svog nebrušenog dijamanta, godinu mlađeg Savu Drezgića. Drezgić je na tom turniru imao 21,5 poena, 7,2 skokova i 6,8 asistencija po utakmici, dok se posebno izdvojila partija u posljednjem meču protiv Venecije kada je imao triple-double od 27 poena, 12 skokova i 10 asistencija, uz indeks 44. I jedan i drugi su razigravači što nam sugerira kako ih čeka velika budućnost na toj poziciji, dok se u Hrvatskoj ne nazire rješenje na toj poziciji nakon silnih godina…
Na priču o ova dva mlada razigravača bi nadodali komentar izbornika Josipa Sesara koji je u nedavnom intervjuu za naš portal izjavio kako je najveći problem hrvatske košarke u mlađim dobnim kategorijama što igrači ne igraju jedan na jedan gdje im se oduzima imaginacija i uvodi ih se prerano u neke šablone i tome slično.
Recimo i to kako juniorsku ABA ligu nisu osvojili niti Partizan niti Crvena zvezda, već košarkaši Mege, potvrdivši tako kako zaista imaju fenomenalan skauting i sustav rada.
KRAJNJA POTVRDA SRPSKE DOMINACIJE SU INDIVIDUALNE NAGRADE KOJE SU “PRIVATIZIRALI” NJIHOVI IGRAČI KROZ ZADNJIH PAR SEZONA
Nikola Jokić postao je najkorisniji igrač NBA lige u sezoni 2020-2021. Iste sezone Vasilije Micić osvojio je trofej MVP regularne sezone i finala Eurolige, bio je i najbolji strijelac Final Foura, dok je Miloš Teodosić postao MVP regularne sezone EuroCupa.
To je bio prvi put da su svi MVP-ovi triju velikih natjecanja iz iste zemlje.
Jokić je potom drugu sezonu zaredom osvojio titulu MVP NBA lige, Micić je osvojio trofej najboljeg strijelca Eurolige i MVP-a finala, dok je Teodosić postao MVP finala EuroCupa. U to vrijeme MVP ABA lige je bio prvo Filip Petrušev (bio je i najbolji strijelac), a zatim Nikola Kalinić, dok je MVP finala bio Ognjen Dobrić.
U isto vrijeme hrvatski igrači su plutali u sivilu, bez ikakvih trofeja ili individualnih nagrada. Istina, Luka Božić je na jedan neviđen način uzeo MVP nagradu ABA lige, ali je već sa Zadrom ispao, a i nije u krugu reprezentacije, dok je naš najbolji košarkaš Bojan Bogdanović daleko od takvih dosega iako igra sjajno u zadnjih par sezona. Ni njega nema više u reprezentaciji.
Dakle, da rezimiramo:
AKTIVNI SRPSKI TRENERI:
3x srebro s Olimpijade (Obradović, Đorđević)
3x zlato, 1x srebro s Mundobasketa (Obradović, Pešić, Đorđević)
3x zlato, 1x srebro, 1x bronca s Eurobasketa (Obradović, Pešić, Đorđević)
10x Euroliga (Obradović, Pešić)
1x NBA prvak (Dejan Milojević kao pomoćni trener)
AKTIVNI HRVATSKI TRENERI:
1x bronca s Eurobasketa (Aleksandar Petrović)
2x Euroliga (Tomislav Mijatović kao pomoćni trener)
AKTIVNI SRPSKI IGRAČI:
2x NBA MVP (Jokić)
3x Euroleague MVP (Bjelica, Teodosić, Micić)
2x Euroleague Final Four MVP (Micić)
4x Euroliga (Teodosić, Bogdanović, Micić 2x)
2x EuroCup MVP (Teodosić 2x)
1x EuroCup MVP finala (Teodosić)
1x EuroCup (Teodosić)
1x NBA prvak (Bjelica)
AKTIVNI HRVATSKI IGRAČI:
2x Euroliga (Krunoslav Simon 2x)
SRPSKI KLUBOVI U EUROPI:
Partizan igrao TOP 8 Eurolige
Crvena zvezda završila deveta u Euroligi
HRVATSKI KLUBOVI U EUROPI:
*ne igraju
SRPSKI KLUBOVI IZ KOJIH SU IGRAČI DIREKTNO OTIŠLI PUT NBA LIGE:
Mega Basket – 15 igrača
HRVATSKI KLUBOVI IZ KOJIH SU IGRAČI OTIŠLI DIREKTNO PUT NBA LIGE:
*nitko nije otišao u zadnjih 20 godina
Kao što vidite iz priloženog, veliki jaz je između srpske i hrvatske košarke…
VUČIĆEVA ENORMNA ULAGANJA U ZVEZDU I PARTIZAN SU U NAJMANJU RUKU DISKUTABILNA, ALI KOŠARKA JE ITEKAKO ŽIVA U SRBIJI
Izvrstan članak je za Jutarnji.hr napisao kolega Tomislav Juranović, a mi vam donosimo dio njega: “U međuvremenu, Vučić je avanzirao do mjesta predsjednika i de facto šefa države, a pritom je još povećao ulaganja u sport, te na ključna mjesta praktički svih iole važnijih saveza postavio svoje ljude. Oni koji još slobodno misle, reći će bez krzmanja…
– Državnom lovom privatizirao je cijeli sport…
Problem je međutim što je postojeći skrojeni sustav ovakvog funkcioniranja dugotrajno neodrživ. Ili bi trebao biti u bilo kojoj drugoj sređenoj državi. A takav model sigurno neće biti održiv onoga časa kada Srbija pristupi Europskoj uniji. Kada i ako se to dogodi. Pumpanje novca na instant-rezultate, velika je srpska, pardon Vučićeva kula Babilonska.”
Mi se slažemo s tim, neodrživo je, ali daje i rezultate, Partizan je imao šansu otići na F4, igrao je epsku seriju s Real Madridom o kojoj se priča čak i preko bare (ESPN po prvi puta prenosio utakmice Eurolige), dok je i Zvezda je zamalo otišla u TOP 8 Eurolige (završila deveta), a na parketu se gledaju bivše NBA zvijezde kao što su Campazzo, Vildoza, Exum…
Naravno da je to onda kontradiktorno jer srpski igrači nisu nosioci domaćih ekipa, rijetko kad i završavaju bitne utakmice u petorci, ali Partizan ove sezone pomiče granice. Čak devet puta su ove sezoni oborili sami svoj rekord po broju posjećenosti na domaćim utakmicama Eurolige, slike i videozapisi s utakmicama su nam dobro znani, atmosfera je fantastična, financijski je to sigurno dobro kada je svaka utakmica rasprodana u dvorani od preko 20.000 sjedećih mjesta, ali realno na kraju dana sve je to jedna jako lijepa kuća bez temelja. No dok traje, svi uživaju, Beograd trese košarkaška granica, Zvezda i Partizan biju fantastične bitke ove sezone, dok je u Zagrebu vijest ako se skupi 2000 navijača na nekoj utakmici. Koji je to gap, ne treba se ni uspoređivati…
Ne kažemo da bi naša država trebala ulagati takve novce, ali mali poguranac u bilo kojem smislu ne bi bio zgorega. Nemojmo se lagati, tko nije ljubomoran na scene iz Beograda kada je Beogradska Stark Arena ispunjena svaku utakmice Eurolige, tko ne bi htio da se zagrebačka Arena ispuni u nekoj Europskoj utakmici Cibone, pa bilo to i u EuroCupu.
HRVATSKA GODINAMA VAPI ZA STRANIM IGRAČEM, DOK SRBIJA NE ŽELI ISKORISTIT JEDNOG PUNTERA KAO NATURALIZIRANOG IGRAČA
Jaleen Smith je ovo ljeto debitirao za Hrvatsku na Eurobasketu i složit ćemo se, bio je jako dobar. Dobili smo u njemu upravo ono što smo htjeli – dobrog igrača na lopti. Godinama smo vapili za jednom strancem, u nekim trenutcima smo izgledali kao da bi sve dali za tog “spasitelja” hrvatske košarke, što nam dovoljno oslikava kako se radi u mlađim kategorijama unazad nekoliko godina.
S druge strane, u Srbiji se koketira s imenom Kevina Puntera, kapetana i vođe sjajnog Partizana ove sezone, ali je javnost u Srbiji oštro protiv toga. Znaju da je on igrač kojem je potrebno da bude glavni, a smatraju kako imaju dovoljno svojih igrača i ne žele kvariti kemiju i hijerarhiju u ekipi. Sad ću vas zamoliti da si zamislite kako je recimo naša javnost oštro protiv angažiranja Kevina Puntera, čovjeka koji bi sigurno bi prvo napadačko ime naše reprezentacije. Nikada to ne bi bilo slučaj!
Odgovor je jasan, a to je konačna potvrda o golemom jazu između hrvatske i srpske košarke…