Iako smo svi naše kadetske reprezentativce vidjeli s medaljom oko vrata i unaprijed se veselili tom uspjehu, nakon uvjerljivih šest pobjeda, ispali smo već u četvrtfinalu. Ono što dodatno boli je činjenica da možda nećemo nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, a tamo nam je po kvaliteti mjesto.
Još moraju pobijediti u preostale dvije utakmice i osvojiti to peto mjesto. Ta pozicija im ne bi bila dovoljna da FIBA nedavno nije promijenila format natjecanja, koji je sada isti kao i za U19.
Plasman je osigurala jedna Italija, s kojom smo se na ovom EP doslovno poigravali pobijedivši ju 91:64 te Srbija s kojom smo se obračunali bez većih problema. Da nam je to netko rekao prvog dana turnira, vjerojatno bismo tu vijest iz budućnosti povezali s temperaturom u zraku. Borba za peto mjesto je definitivno neuspjeh i oko toga nema dvojbe, no igrači su za to najmanje krivi.
Tako, nakon što je Šarićeva i Hezonjina generacija lako izborila nastupe protiv SAD-a, a naše mlade nade pod vodstvom Ante Nazora osvojile broncu, ako ne uspijemo ostvariti plasman, sljedeće nastupe na svjetskim smotrama morati ćemo duže čekati jer godišta koja dolaze nisu ni blizu potentna kao ovo.
Za U17 Svjetsko prvenstvo 2016. godine konkurirat će reprezentativci koji su rođeni 1998. godine, a za U19 SP godinu dana ranije momčad 1996. godišta, za koje stručnjaci kažu da je ipak realno nešto slabije od godinu dana mlađe generacije. No tko zna, možda uz bolje vođenje tog sastava, s nekoliko igrača s ovog Europskog prvenstva to uspije s godinu dana starijom konkurencijom.
Kako smo prošli ovo ljeto?
Od ekipa od kojih se najviše očekivalo, razočaranje.
Dražen Brajković najavljivao je zlato na U19 Svjetskom prvenstvu, a na kraju je s ekipom koju je predvodio Dario Šarić, osvojio tek osmo. Nakon završetka natjecanja izjavio je sljedeće: “Nisam lud ni mazohist da bih radio protiv sebe, ali ostatak reprezentacije bez Šarića na parketu ni u jednoj utakmici ne bi postigao više od 30 koševa.”
Najmanje smo očekivali od godinu dana starije selekcije, koja je, pod vodstvom Damira Milačića, tražila ostanak u A Diviziji. Ne samo da smo uspjeli osigurati ostanak, nego smo do posljednje utakmice u skupini bili u igri za četvrtfinale. Dojma smo da je Milačić izvukao maksimum od ove ekipe i da bi s nekim pojačanjem iz Brajkovićeve momčadi napravio veliko iznenađenje.
Možda je najlakše bilo, što se tiče pritiska, Anti Nazoru. Zbog ozlijeda otkazali su Mario Hezonja te Ivan Bender i bez pravog centra očekivanja javnosti i struke su bila puno manja. Nazor je razigrao cijelu ekipu, a dvije godine mlađi Mazalin je odigrao fantastično. Na kraju, srebro zlatnog sjaja i dva igrača u petorci prvenstva od kojih je jedan Domagoj Bošnjak, igrač kojemu Brajković nije vjerovao, a imao ga je kra sebe na klupi. Nije ni čudno što je trener svojoj ekipi rekao da mu je to najdraža medalja u karijeri. Nažalost, slijedeće godine nije U19, već je SP U17.
U daleko najboljoj poziciji bio je Tomislav Rupčić. Milačić je sastavio repku od samo jednog godišta, Brajković je morao ostaviti neke igrače Nazoru, a Nazoru je njih četiri došlo umorno nakon nastupa za U19 selekciju. S druge strane, trener kadeta nije imao tih problema. Imao je 45 dana na raspolaganju za pripreme, doduše, bez Mazalina. No, on se priključio zdrav i pun samopouzdanja, s kontinuitetom odličnih igara.
Rupčić je imao dosta opcija za konačni roster. Odlučio je (ako je on) tako kako je odlučio i sada smo tu gdje jesmo. Druga stvar je što u ovom trenutku par 16-godišnjaka sada tuguju kod kuće jer znaju, a i dokazali su to na Prvenstvu Hrvatske, da bi puno više mogli pomoći u Ukrajini od nekih za koje je bila rezervirana medalja i koju im je netko odavno obećao. Menađer, trener, kum… svejedno.
Vjerojatno su krivi Mazalin i društvo, njihov je posao bio da osvoje jedno od prva tri mjesta, samo to.