#234

Hrvati nemaju nikakvu korist: ABA liga na klimavim nogama?

Danas je u Slobodnoj Dalmaciji izišao tekst kako je ABA liga pred raspadom gdje je navedeno da taj ritam koji nimalo ne odgovara našim klubovima jedan od glavnih razloga potencijalnog raspada, kao i onaj financijske prirode. Kolege iz spomenutog tiska su nas na svojevrstan način preduhitrili jer smo svakako planirali pisati o (bes)koristi ABA lige.

Valja naglasiti, prije našeg osvrta, kako se tamo spominje nova regionalna liga s Austrijom i Mađarskom, no upitno je koliko to ima smisla i kome će biti zanimljivo ?

Kako je krenulo

Navlakuša u smislu “igrat ćemo ligu s Maccabijem” se na kraju pretvorila u izraelsku epizodnu ulogu i jedan bljesak Zadra, odnosno Cibone. S druge strane je “susedima” omogućila pumpanje budžeta sumnjivim izvorima financiranja pa su se tako stvorili državni projekti. Ali pitanje je imaju li ti državni projekti smisla (Zvezda) kada godinama glavnu riječ vode Amerikanci. Ta priča neodoljivo podsjeća na onu Cibonu iz recimo 2007. godine. kada se igrala ozbiljna uloga u Euroligi s vrlo konkurentnim rosterom te je na kraju završila ovako kako je završila.

Često živimo u starim vremenima po pitanju Cibone. Ne treba živjeti u prošlosti kao Splićani (mogli su staviti na dres i Pop-84) koji su se veselili ulasku u ABA ligu nakon par godina izbivanja, dok Zadrani zadnjih deset godina slave “opstanak” (većinom).

Konkurentnost hrvatskih ekipa je sve niža pa se postavlja pitanje što dobivamo. Tek od aktualne sezone možemo reći: “Igraju mladi pa možda nauče nakon poraza” (Prkačin, Drežnjak, Vranković, Perković, Bajo i svi ostali redom). Stoga je pitanje: “Gdje ste gospodo bili ranije kad se ionako nije ništa dobilo rezultatski?” Možda bi izbacili već neko ime….Dakle, treba ostati bez lipe da bi se okrenuli mladima ?!

Nakon 20 godina možemo reći da smo puno više izgubili nego što smo dobili regionalnom košarkom. Niti su imali koristi klubovi, niti reprezentacija. Kad usporedimo rukometnu SEHA ligu,”pad Zagreba” je započeo upravo tom ligom. Nogomet se tome uspio oduprijeti što je eto rezultirali silnim talentom i svjetskim srebrom pa je tako savez uložio u travnjake prvoligaša gdje sve više i više klubova fino živi i uživa sportski profesionalizam. Investicije u takvo okruženje stižu (pogledajte plaće igrača NK Osijek). Liga 10 je podigla kvalitetu utakmica kroz par sezona i to je sada vidljivo jer dosta stranaca želi doći igrati nogomet u Hrvatsku kao nikada prije..I onda pričamo o nogometnoj kaljuži, a drugi smo u svijetu, imamo konkurentan klub u Europi? A u košarci “cvjetaju ruže” u bratstvu i jedinstvu i sve je super?! Stranci pomalo izbjegavaju naše klubove u prijelaznim rokovima (ne samo zbog novca) zbog činjenice da ne igramo Europu i ti igrači se praktički nemaju gdje pokazati na velikoj pozornici pa zato radije igraju biraju ekipe koje igraju Ligu prvaka ili Eurokup (za one malo kvalitetnije).

Europa je u košarci skupa, to je istina (ali savez je htio pomoći klubu koji bi tamo išao igrati?!). Ali evo jedna usporedba. Kada smo imali Euroligu u Zagrebu, igrači su se prodavali u Maccabi, Olympiakos, Barcelonu, dok sad Cibosi prodaju igrače u Rumunjsku. Pametnom dosta.

S godinama je izblijedio kult reprezentacije

Netko će jednom trebati prelomiti po pitanju domaćeg prvenstva i interesa naše košarke te bi se u takvo nešto trebalo gledati kao “strateški nacionalni projekt”, ali to je nemoguća misija s obzirom koliko se ulaže u sport.

Pomalo smo i licemjeran narod jer lako zaboravljamo. Nakon pokojnog Dražena kult reprezentacije se izgubio, a njegovi suigrači iz reprezentacije nisu se ni potrudili to održati. Kuki je bio umoran (samo to nije rekao kao Hezonja), Rađa je bio ozlijeđen pa smo iza medalje 1995. izgubili 4-5 prijelaznih godina koje su recimo Srbi iskoristili na pravi način (Divac, Stojaković, Bodiroga, Đorđević i ekipa) i na kraju su dobili nacionalni sport broj 1.

Međuljudski odnosi su godinama poslije bili ključan faktor zašto su naši egomanijaci gubili četvrtfinale za četvrtfinalom, a izgleda da se to još nije promijenilo. Kult se reprezentacije polako gubio paralelno s NBA ucjenama prema igračima pa je izblijedio interes. Dojma smo da smo još daleko od čarobne formule kako bi vratili loptanje pod obručima u svaki hrvatski dom, kao što je to bilo ’92.!