Puno je velikih, svjetskih i europskih uspjeha s kojima se može pohvaliti hrvatski sport. Većina tih rezultata “opjevana” je u člancima, tv-reportažama, kolumnama, raspravama na forumima i sličnom medijskom prostoru. Ipak, jedan je nekako u sjeni, zaboravljen, a “vadi se iz naftalina” samo kad treba poslužiti nekoj svrsi. Iako nije nikakva obljetnica, u ovom tekstu prisjetit ćemo se najbolje europske momčadi svih vremena i trostrukog osvajača naslova prvaka Europe. Jednostavno samo zato da ne padne u zaborav kako to obično kod nas biva.
Split je poznat širom svijeta po sportašima koje je iznjedrio, ipak jedna generacija ga je učinila besmrtnim na košarkaškoj karti. Jugoplastika je dominirala europskim parketima od 1989. do 1991. godine i u tom periodu je osvojila tri puta zaredom naslov europskih prvaka.
Uz krvav rad do zvijezda
Na Final four u Münchenu 1989. godine, Maccabi se plasirao kao prvoplasirana momčad s omjerom 12-2, Barcelona 11-3, a Jugoplastika i grčki Aris 8-6. Splićani su bili smatrani tek za prolaznike pored ovih europskih giganata, ali očito da su svi bili u krivu. U prvoj polufinalnoj utakmici Izraelci su svladali Aris rezultatom 99:86, a “Žuti” su išli na Barcelonu.
Dino Rađa je izjavio u jednom intervju kako se sjeća što je netko rekao u svlačionici: “Momci samo da ne izgubimo s dvadeset razlike, imali smo odličnu sezonu, napravili smo jako puno, ali molim vas samo da ne izgubimo s dvadeset razlike.”
Velike zasluge u osvajanju naslova prvaka imao je i Božo Maljković koji je mladoj momčadi bio otac, psiholog i trener. Prije utakmice s Barcelonom, Božo je održao upečatljiv govor u svlačionici kako je ponosan na ekipu i sve što su postigli, a završio ga je s riječima: “Igrajte čvrsto, nemojte podbaciti, a napravite to zato što svi kažu da ste u Münchenu igrom slučaja!”
I nisu izgubili s dvadeset razlike. Košarkaši Splita došli su na natjecanje kao daleko najmlađa ekipa, a veliku Barcelonu su pobijedili s velikih deset razlike. Briljirao je Toni Kukoč s 24 poena, a u stopu su ga pratili Duško Ivanović s 19 i Dino Rađa s 18 koševa.
Slijedilo je finale i Maccabi. U to vrijeme košarka nije bila toliko amerikanizirana kao danas te je izraelski klub s četiri jaka Amerikanca izgledao strašno. Kada se toj ekipi doda i jedan od najvećih europskih šutera svih vremena, Doron Jamchy, onda se ta ekipa čini nepobjedivom.
Finale je bilo puno neizvjesnije od susreta s Barcom. Utakmica je bila u egalu sve do zadnje tri minute kada Splićani odlaze na plus pet. 73:65 bio je rezultat pred sam kraj, Maccabijevi igrači su promašivali, a onda je Rađa iz čudne odbojke proslijedio loptu do beka i istrčao kontru. Zakucao je u protunapadu svom silinom i povratka više nije bilo.
Pokojni komentator Boris Mutić je vikao: “Jugoplastika je na krovu Europe!!! “, i bila je.
Maljković je kasnije izjavio kako niti jedna momčad nije trenirala koliko su oni trenirali, a po povratku u Split košarkaše je dočekalo nekoliko desetaka tisuća ljudi.
Ne mogu oni to ponoviti
Barcelona i Aris bili su na Final Fouru i 1990. godine. Katalonci su imali sjajnu sezonu i opet su bili veći favoriti od Splićana za naslov iako su “Žuti” bili aktualni prvaci Europe. Momčad za koju igraju Woods, Norris, Epi i Jimenez bila je favorit protiv svakoga, posebno na domaćem terenu u Španjolskoj. Završni turnir se te godine igrao u Zaragozi.
Polufinala nisu bila previše interesantna. Barcelona je uvjerljivo svladala Aris rezultatom 104:83, a Jugoplastika je pobijedila Limoges ( klub s kojim će kasnije Božo Maljković osvojiti još jedan naslov prvaka Europe) gotovo identično. Rezultat u toj utakmici je bio 101:83. Velimir Perasović i Duško Ivanović zatrpali su Francuze ubacivši 44 poena. Još jedno veliko finale bilo je pred igračima Splita. Znalo se da Rađa odlazi u Boston i činilo se da je ovo prilika koja se više ne pruža.
Toni Kukoč kasnije je izjavio da je bio siguran u pobjedu: “Odlična ekipa, odlična ekipa bila je ta Barcelona, ali nekako sam znao da nema šanse da izgubimo tu utakmicu.”
Na pitanje kako je mogao biti tako siguran odgovorio je: “Nemam pojma, ali znao sam da ne možemo izgubiti.”
Kukoč je u Münchenu zabio 24 poena Barceloni u polufinalu, a u finalu u Zaragozi je postigao 20 uz 7 skokova. Vjerojatno je znao da ga nema tko čuvati. Nitko ne može zamjeriti Barceloni, klubovi protiv kojih je igrao kasnije također nisu našli načina da ga zaustave.
Kada bi god nakon tog finala šjor Boži postavili pitanje, zašto ne preferira lepršavu igru kakvu je preferirao u Splitu nego se prebacio na tvrdu, “rudarsku” košarku s malo poena, on bi rekao: “Dajte mi Tonija Kukoča pa ćemo igrati lepršavo.”
Toni Kukoč mogao je sve na parketu. Bio je asistent, strijelac, skakač te igrač koji je mogao igrati pozicije od 1 do 4. Igrač koji je, bez pretjerivanja, činio svakog suigrača na terenu boljim. Upravo on je donio drugi naslov prvaka Europe u grad podno Marijana.
Barcelona se dobro držala tijekom utakmice. Na poluvremenu rezultat je bio 40:36. U tom trenutku, koliko god Barcelona imala zvijezda, jednostavno je bila lošija momčad od Jugoplastike. Minutu do kraja bilo je 72:67 za Splićane nakon koševa Epija s linije za slobodna bacanja, a taj će rezultat pisati na semaforu i po svršetku utakmice.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti i trojac Perasović, Ivanović, Rađa koji su također odigrali dobru utakmicu. Svakako se ne smije zaboraviti i doprinos Gorana Sobina koji se dvadeset sedam minuta hrvao s visokim igračima Barce kao i Zorana Savića i Zorana Sretenovića koji su također dali svoj obol.
Jugoplastika je učinila nemoguće stvorila je kompleks velikoj Barceloni koja će sljedeće godine na klupu dovesti Maljkovića, ali rezultat će biti isti.
Jedina prava europska dinastija
1991. nije počela dobro za Splićane. Maljković je otišao u Barcelonu, Rađa u Rim, Ivanović u Gironu, a momčad je napustio i Goran Sobin. Činilo se kako je jednoj eri došao kraj. Na klupu je zasjeo Željko Pavličević koji je već osvojio naslov prvaka Europe s Cibonom. Klub je u međuvremenu dobio novog sponzora tako da se više nije zvao Jugoplastika nego POP 84.
Na završnom turniru opet stara imena, Barcelona, POP 84, Scavolini i Maccabi. U polufinalu su igrali POP 84 i Scavolini te Maccabi i Barcelona. Prva utakmica završena je rezultatom 93:87 u korist Splićana, dok je Barca prešla preko Izraelaca s čak trideset sedam poena razlike. Odličan je u polufinalnom susretu bio Zoran Savić koji je postigao 25 poena, a Velimir Perasović je dodao 20.
Katalonci su dobili priliku za osvetu usred Pariza, ali nešto se pitalo i dvostrukog prvaka Europe koji je zbog odlaska gore spomenutih igrača opet stavljen u podređenu poziciju spram Barcelone.
Maljković je igrao protiv svojih. Poslije je izjavio kako se u nekim trenutcima gubio i zvao igrače Splita na stranu da im udjeli koji savjet.
Barcelona se opet dobro držala do poluvremena na kojem je rezultat bio 40:34 u korist Splita. Nakon koševa San Epifanija minutu i pol do kraja, POP 84 imao je šest poena prednosti. Pametnom igrom nisu niti jednom ugrozili stečeno vodstvo. Odličan je ponovo bio Zoran Savić koji je postigao 27 poena, a gotovo sve Barcine zvijezde su podbacile. Još jedan put, veliki i moćni katalonski klub morao je stisnuti ruku na kraju utakmice boljemu, a to su opet bili Splićani.
Razlog zašto su “Žuti” uspijevali dominirati Europom tri godine možda najbolje objašnjava izjava Zorana Savića: “Volio sam igrati utakmice pod pritiskom, ali bio sam sretnik što su ih samom igrali tako dobri igrači. Bez pritiska igraš na igralištu sa svojim prijateljima. Onaj tko ne voli pritisak završi sezonu u travnju.”
Splićani su bili strašna klapa i bili su mentalno jaki u odlučujućim utakmicama dok su se Barcelonine zvijezde raspadale pod velikim očekivanjima. Splićani su takve utakmice igrali s guštom. Tri poraza u tri velike utakmice na tri završna turnira. To nikako ne može biti slučajnost. U povijesti ovog natjecanja jedino je ASK Riga bila prvak tri puta zaredom, ali davne 1958. pa još dvije godine iza. Three-peat koji su Splićani postigli lansirao ih je u besmrtnost kada se govori o europskoj košarci.
Najbolji klub u 20.stoljeću
Košarka je tada za ljude u klubu značila sve, a s njom se budilo ujutro i išlo navečer spavati. Velika imena Hrvatske, a i svjetske košarke, započela su svoju karijeru upravo u Splitu. Dino Rađa, Toni Kukoč, Božidar Maljković, Zoran Savić, Velimir Perasović, Duško Ivanković samo su neka od tih imena. Veliko priznanje Jugoplastici (kasnije POP 84), ali i gradu Splitu, odala je FIBA koja je upravo ovaj klub proglasila najboljim klubom u 20. stoljeću.
Ovaj tekst završiti valja Maljkovićevom izjavom poslije koje se ništa ne treba više dodati.
“Jugoplastika bi za Hrvatsku trebala biti jednaka kao Kornati i Plitvička jezera. Ono što je Muzej Mimara za Zagreb, isto bi Jugoplastika trebala biti za Split.”