Osvrt na reprezentativni ciklus: Igrali su mladi, ali jedna lekcija je očita

Još jedan reprezentativni ciklus je završio. Igrači su već stigli svojim kućama i okreću se klupskim obvezama. Posljednji FIBA-in prozor je zaključen s dva poraza Hrvatske, ali ionako nije bilo imperativa. Plasmanu se ne gleda u zube, ako gledamo prošle kvalifikacije za Svjetsko gdje smo se propisno osramotili. Eurobasket je izboren, a nekoliko se zaključaka može izvući iz prikazanoga.

Nakon Ukića još čekamo jedinicu

Roko Rogić i Roko Ukić su naše prve dvije jedinice, to je sada svima jasno. Neki igrači su solidno odradili svoj posao. Ali to je ipak samo prolazna ocjena jer ne možemo reći da smo dobili dodatnu vrijednost na bekovskim pozicijama. Nećemo imenovati jer su svi dobili koliku-toliku priliku pa je bilo vidljivo da tu ima kvalitetnih bljeskova, ali i dalje “crnih rupa” u igri. Samopouzdanje i psihološka strana same igre bi se dala dodatno tumačiti te se na tome treba puno još raditi.

Mora se poraditi na završnici

Nizozemska je još jednom potvrdila da nam fizikalci nikako ne odgovaraju (sjetimo se Senegala). Sve je išlo dok nas je (čitaj Šakića) služio šut, a i u prvoj utakmici smo zahvaljujući Ukiću došli do pobjede. Tu su prikazane sve mane naše igre. Turska je bila druga priča, djelovali smo kompaktnije, napad je bio relativno dobar kroz 38 minuta (osim zadnje dvije minute gdje su bekovi “udavili loptu” nakon neorganiziranih akcija). Obrambena strana nije bila dobra jer je curilo sa svih strana, a pokazalo se da je naš jedini pravi obrambeni specijalist Mateo Drežnjak. Larkin je dolazio do poena i asistencija čim bi ga netko drugi preuzimao. No, ne možemo biti zadovoljni ako od Drežnjaka stvorimo isključivog defanzivca jer ima atletski potencijal u napadu, a i potrebno je vratiti onu šutersku razinu iz Širokog (kao i igru 1 na 1). Slično vrijedi za 30-godišnjeg Marčinkovića koji je dosta napredovao u obrani, no nedostaje okomitosti i odlučnosti u napadačkim akcijama. Preuzimanje odgovornosti je nešto na čemu bismo trebali poraditi za sljedeće cikluse. 1 na 1 situacije, kada se lomi utakmica, su prikazale mane Mršićeve Hrvatske. Nadamo se da će se to popraviti s NBA igračima. Napetih završnica će biti naročito u Splitu gdje ćemo morati takve utakmice dobivati! A to još nismo učinili od kvalifikacija iz Torina!

_

Bogdanovića i Šarića neće uvijek biti, toga je Mršić svjestan pa pokušava dobiti “standardnu bazu” europskog B i C razreda. Igrača diljem Europe, tog kalibra, ima, ali s nekima savez nije u dobrim odnosima (to je kao neka javna tajna HR košarke). No, možda je i bez njih bolje ako bi narušavali kemiju. Kemija je prikazana do sada i to nas može veseliti da napokon imamo ustaljenih 10-15 igrača koji su u reprezentativnom krugu.

S druge strane ovaj plasman treba shvatiti kao uspjeh nakon prošle blamaže pa možemo to gledati kroz prizmu napretka. Veseli svakako činjenica da su promovirani neki mladi igrači kao Prkačin, Vranković, Drežnjak (čekaju se još Perasović, Tišma, Šamanić….Gnjidić ako uopće dobije priliku u Ciboni jer se radi o playmakeru dvometrašu!). Prka i Vranković su protiv Turaka imali nekoliko kvalitetnih akcija, ali vidljivo je da treba još raditi na pozicioniranju, brzini driblinga, nepotrebnim upadanjem u probleme s prekršajima i sl. Iz konteksta utakmice protiv Turske dobitak je svakako Tomislav Gabrić koji može biti odličan 3&D faktor na trici, ali i četvorka u nekim small ball varijantama. Naravno, to se odnosi na roster za kvalifikacije.

Turska je pokazala da hitno trebamo razviti barem dva igrača kojima bi mogla lopta ići u završnici susreta, a ne da ovisimo o “šabloni” koju prosječni euroligaški igrač lako pročita. (Larkin i nije najbolji defanzivac u Euroligi, ima puno boljih). Zato treba usaditi “improvizaciju” mladima jer teško je igrati s 12 role playera! Kada dođu Bojan, Dario i Ivica, tada napadačkih varijanti neće nedostajati!

Mršića čeka puno posla

Posla više nego ikada! Mršić sada mora uskladiti trenutni roster s potencijalnim NBA dolascima koji su upitni zbog kalendara natjecanja, za splitske kvalifikacije. Nismo se raspitivali o statusu Žižića i Bendera, ali na njima je također tek dokazivanje da pripadaju europskom A razredu. Hrvatska reprezentacija će imati puno posla, a porazi se u sljedećem okupljanju neće tolerirati. Pitanje je samo kako ukomponirati NBA igrače uz Krunu Simona i da to postane uspješna priča.

Treba ići korak po korak. S dna smo se počeli dizati, ali treba biti realan i kazati kako puno još ima do vrha.